Marta Djourina / Radiant Beacon
Prva izložba Marte Djourine u Splitu predstavlja nedavne radove ove bugarske umjetnice s berlinskom adresom, čiji eksperimenti sa svjetlom istražuju i proširuju mogućnosti i granice fotografije. U svom umjetničkom djelovanju Djourina radi bez fotoaparata, prihvaćajući sam proces i neizvjesnost konačnog rezultata. Taj proces se odvija u tamnoj komori, uz upotrebu fotoosjetljivog papira te autoričine intervencije i performativne interakcije sa svjetlom. U njezinim radovima svjetlo postaje alat i suautor, što rezultira djelima koja poprimaju slikarska obilježja. Posuđujući apstraktni vokabular slikarstva i bilježeći prolaznost performansa, Djourina stvara radove koji se nalaze na samom sjecištu osjetilne percepcije, prirodnih fenomena i sirovih informacija. Oni vizualiziraju energiju i ono nevidljivo, „fiksirajući prolazno u sliku”[1]. U svojim projektima umjetnica često radi s više-od-ljudskim akterima i prirodnim elementima – koristeći gljive, alge, sunčevu svjetlost i morsku vodu, ali i taktilne osjete te tehnike camere obscure. Uključivanjem ovih organskih procesa u njezin rad, nepredvidive sile prirode i biologije ostavljaju neizbrisiv, performativan trag u konačnoj slici.
Njezin ciklus fotograma vode i leda prikazuje i čuva te taktilne interakcije, dopuštajući samim prirodnim elementima da djeluju kao izravni sudionici u stvaranju slike. U radu Ashes of Ice, led se otapa izravno na fotosenzibilnom materijalu pomoću povećala koje usmjerava i koncentrira sunčevu svjetlost. Kako se led topi, sunce doslovno crta po površini, ostavljajući tragove kapljica, pukotine uzrokovane toplinskim razlikama te promjene temperature. Taj proces spaljuje, mrlja i iskrivljuje fotografski materijal, stvarajući neponovljiv spektar boja i fluidnih uzoraka. Bilježenjem tih prolaznih mikro-događaja, nastale apstrakcije nadilaze puko stvaranje slika; one postaju trajni, vidljivi arhivi topline, vremena i duboke krhkosti ekoloških sustava.
Njihovo izlaganje u lightboxovima mijenja naš doživljaj; fotogrami više ne djeluju kao ravne, statične površine, već se preobražavaju u vibrantna, svjetleća tijela. Pretvarajući dvodimenzionalne fotograme u trodimenzionalne skulpturalne forme, ovi svjetlosni objekti pretvaraju sliku u medij koji se ne promatra samo pasivno, već se doživljava kao samostalan, aktivan izvor svjetlosti. Naslov Afterimage upućuje na fenomen vizualnog dojma koji ostaje na mrežnici nakon što izvorni podražaj nestane. U ovim vodenim fotogramima – nastalima od uzoraka koje je autorica ranije ove godine prikupila na jednoj splitskoj plaži – sličan trag ostaje utisnut na fotografskoj površini, pri čemu prolazan susret vode i svjetlosti postaje trajna slika.
U ciklusu Folds, Djourina proširuje svoje eksperimente s analognim fotografskim papirom izravno aktivirajući njegovu fizičku dimenziju – savijanjem, prelamanjem i oblikovanjem papira u tamnoj komori prije same ekspozicije. Rezultat su složene, višedimenzionalne geometrijske apstrakcije u kojima sama anatomija papira diktira tok boje. Dok svjetlost prodire kroz polutranslucentan materijal, susjedna se polja boja suptilno prožimaju, a trodimenzionalnost papira stvara nježne sjene – od mekih prijelaza do oštro definiranih linija, ovisno o kutu izvora svjetlosti. Ti isprepleteni slojevi svjetlosti, teksture i sjene tvore hibridne oblike koji osciliraju između plošne geometrije i slikarske dubine. Postavljanjem radova u skulpturalnu, a opet zatvorenu formu unutar okvira nalik kutiji, ova serija priziva koncept herbarija – tiho čuvajući tragove pokreta i preobrazbe unutar ograničenog prostora, poput krhkog uzorka suspendiranog između svog izvornog stanja i nove interpretacije.
Prelazeći s prirodnih okoliša u područje tehnoloških istraživanja, instalacija Light To See predstavlja autoričin dugogodišnji dijalog s područjem optogenetike i njezinu suradnju s istraživačkim projektom NeurOPTICS na Sveučilištu u Halleu. Intrigirana znanstvenom mogućnošću da usmjerena svjetlost može modulirati neuronske procese i potencijalno vratiti vid, Djourina nadilazi ideju svjetlosti kao medija percepcije; umjesto toga, ona istražuje trenutak u kojem svjetlost postaje aktivni sudionik u sustavu i instrument kontrole. U ovom radu laserski projektor projicira krhku liniju koja se polako mijenja dok prelazi preko zida. U prostoru između izvora i zida svjetlost ostaje nevidljiva, a očituje se tek u točki dodira kao nježan trag na površini – pri čemu je svako prividno mirovanje zapravo rezultat neprestanih, mikroskopskih vibracija.
Zamišljena kao tiha vremenska struktura, projekcija odražava koncepte doziranja, intenziteta i kumulativnog učinka. Sustav isprva djeluje mirno i stabilno, no putem unutarnje logike ponavljanja linija se postupno zgušnjava, njezino se kretanje sužava i dolazi do minimalnih prekida. Jednom kada se prijeđe taj suptilni prag, sustav se više ne vraća u potpunosti u svoje prvobitno stanje; u njega ostaje upisana trajna, minimalna promjena. Ovim preciznim postavljanjem Djourina otvara pitanja o prirodi aktivacije i intervencije: tko pokreće impuls? Kako se on dozira? Koje se reakcije mogu precizno izračunati – a koje će uvijek izmicati potpunoj kontroli? Light To See donosi to dvojako kretanje – svjetlost kao ono što percipiramo i svjetlost kao alat koji omogućuje samu percepciju – ispreplićući osjetilno iskustvo s dubokim znanjem.
Jasmina Šarić
[1] Dr. Sarah Frost: Traces of the Hidden: Light drawings by Marta Djourina. In Foxfire, DISTANZ Verlag, 2024.
Marta Djourina (rođena 1991. u Sofiji) završila je studij povijesti umjetnosti na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu (B.A.) i Tehničkom sveučilištu u Berlinu (M.A.) te diplomski studij likovnih umjetnosti na UdK-u Berlin. Od 2024. djeluje kao istraživačica-umjetnica (Artist in Research) na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, a od 2020. gostujuća je predavačica na Sveučilištu umjetnosti u Berlinu. Njezini su radovi izlagani na brojnim međunarodnim izložbama, a nedavno u institucijama MNAHA u Luksemburgu, Lage Egal u Bruxellesu, Haus am Kleistpark (Berlin), Sofia Arsenal – Muzeju suvremene umjetnosti, Goethe-Institutu Bugarska, ICA-Sofia, Berlinische Galerie – Muzeju moderne umjetnosti te FeldbuschWiesnerRudolph (Berlin) i drugdje. Njezini se radovi nalaze u zbirkama Berlinische Galerie, Muzeja suvremene umjetnosti Eskenazi na Sveučilištu Indiana u SAD-u, IBB-a Berlin, EiB-a Luksemburg, među ostalima. Dobitnica je nagrade EMOP Arendt za fotografiju (2025.), Potpore za objavu publikacija savezne zemlje Berlin (2023.), nagrade AArtist in Residence Saveznog ministarstva vanjskih poslova (2022.), nagrade Marianne Brand za fotografiju (2022.), nagrade BAZA (2021.), stipendije Eberhard Roters (Zaklada Preussische Seehandlung, dodijeljena u Berlinische Galerie, 2020.) i drugih priznanja.
Godine 2023. provela je dva mjeseca na rezidenciji RU Residency Unlimited u New Yorku (u sklopu nagrade BAZA 2021.) te tri mjeseca u Cité internationale des arts u Parizu (u sklopu programa za razvoj umjetnika ADP Instituta EiB u Luksemburgu). Godine 2024. nastavila je rad na proširenju projekta „Fluid Contact“ tijekom rezidencije u Muzeju Landskrona Foto u Švedskoj, a 2025. u Rostocku, u suradnji sa Sveučilištem u Rostocku, povodom Međunarodne godine kvantne znanosti i tehnologije. Godine 2024. Djourina je u izdanju DISTANZ-a iz Berlina objavila svoju prvu opsežnu monografiju s tekstovima Gregoryja Volka, Babette Werner, Miriam Jesske i dr. Sarah Frost, koja je prevedena na bugarski, njemački i engleski jezik.