Alemka Đivoje

Izložba "ODRAZ", A. Đivoje, Salon Galić 2005
Tekst kataloga (skraćena verzija):

Ono što se dešava u nečijoj nutrini, pa čak i u vlastitoj, teško je dokučiti. Postupak analize drugog, kao i sebe, moguć je kretanjem unatrag, okretanjem u drugom smjeru od nekog sada ili od onog vanjskog. U što se može zahvatiti osim u one sadržaje već učinjenog, svjesno ili nesvjesno izabranog te ih prenijeti u jezik koji bi trebao biti dostatan za sagledavanje postupaka, učinaka i pojavnosti.

Odabir onoga što će se prikazati ("Odraz") ovisi o želji, ili potrebi, da se na nešto ukaže ili da se na nešto aludira. Tako je i s izabranom riječi. Odraz je slika nečega u ogledalu, ali i protuučinak, posljedica nečega. Može li se reći - odražavamo se u refleksiji ogledala? Sve tri riječi etimologijski se isprepliću i imaju značenja koja se odnose, kako na pojavnost, tako i na duševno razmatranje. Odraz, refleks, refleksija, ogledalo, spektrum, introspekcija.

Tema izloženih radova Alemke Đivoje je nedvojbeno autoportret. Za zorno prikazivanje vlastite slike neophodno je zrcalo, isti onaj odraz koji je koristio Narcis, a pokazivanje drugom upućuje na ekshibicionizam. Jer, svaka introspekcija susreće se s područjem potreba i težnji te želi postići, reflektira na, spoznaju Sebe bez obmane.
Dozvoljeno nam je da vidimo samo potrebu za činom, a da samom ogoljavanju nutrine nemamo pristup.
Autoportret je potreba da se načini vlastita slika. Međutim, svaka je slika interpretacija za koju je potreban neki racionalni ili emocionalni proces o kojem će ovisiti jesmo li nešto reducirali ili pridodali, je li slika vjerna ili nešto naglašava, da li se nečemu izrugujemo ili nas nešto razgaljuje. Kada se, primjerice, slika autoportret onda smo sami interpretatori vlastitog lika. Stoga je ovdje izabrana "neutralnost" oka kamere, odnosno, fotografskog aparata, kako bi se pozornost odvukla od načina na koji je prikazan vlastiti lik. Poruka može glasiti – ne biram sebe kao interpretatora Sebe, već samo osobu s kojom se srećem. Ali, ni ovog puta to nismo mi. Video prikazuje susret sa samom sobom, a mi smo promatrači, možda čak voajeri i uljezi. Na fotografijama su prikazani i drugi, a nama su upućene posljedice tuđeg pogleda kroz koji nas autorica gleda.
I ma koliko nas autorica držala sa strane, svjedoci smo stalne potrebe za istinskom komunikacijom. Nigdje nema ironije, izoliranost je sveprisutna, možemo samo pratiti neprekidne pokušaje otvaranja kao potvrde postojanja. Pokušaje.

Marija Gattin

Izložba "Korta", 2003. MMC.
Dio teksta iz kataloga, autorica teksta: Tamara Visković

Sve skulpture Alemke Đivoje, unatoč do neke mjere različitim polazišnim točkama, imaju zajedničke osobine koje ih čine istinskim autorskim opusom. Kakva god bila njihova prvobitna motivacija, ona svoj konačni izraz uvijek nalazi konstruirajući, slažući dijelove. Tako se taktilnost i toplina drvenih ploha, odlučnost njihovih rubova, i delikatnost detalja "događa" kao rezultat odnosa dijelova skulpture, njihove komunikacije. U tom smislu oni svoju dinamiku ostvaruju u međuprodiranju formi, te u hijerarhiji nivoa koji se na taj način kreiraju. Zatim, svi radovi imaju jasan fokus. On je pokatkad oblikovno zgusnut u jednu točku (metalnu kuglu, npr.) a pokatkad je sadržan upravo u opipljivom nedostatku vidljivog težišta (praznina, rešetka) ali rad uvijek evoluira oko tog fokusa. Također, stabilnost, autonomnost i gotovo arhaična solidnost svake skulpture njezina je unutrašnja osobina, ne rezultat puke čvrstoće i statike. Naime, skulpture su uvijek malo ukošene, njihovo je fizičko težište pomaknuto. I na kraju karakteristika možda najvrijednija od svih. Alemka Đivoje ima osjećaj za trenutak. Bez pre-elaboriranja, bez naracije, ona prepoznaje trenutak kad djelo dotakne svoju bit, kad postigne svoju cjelovitost. I tu staje, ostavljajući promatraču mogućnost da ga osjeti i slobodu da ga interpretira.

Izložba "Korta"
Dalibor Prančević
(Dio teksta)

Većina djela tretirana je, evidentno, iz perspektive unutanjeg pogleda – iz unutrašnjosti stvarnog tradicionalnog dvorišta i onoga tko takve poglede čuva (interni pogled svakoga promatrača). Skulpture su neutralnih "leđa" iza kojih se samo sluti unutarnji oblik. Upravo ta okrenutost ka unutarnjem zaziva atmosferu lunarnog aspekta. Sinteza oblika koja se u prirodi pod takvim "reflektorom" događa, najbliža je pojačanoj unutarnjoj koncentraciji kakvu susrećemo u umjetničinim radovima. Skulpture Alemke Đivoje moguće je prepoznati na liniji umjetnosti koja afirmira princip "individualnog" značenja, lišenog omasovljenog događaja, propitujući pritom vrlo važne probleme doživljaja djela likovne umjetnosti uopće.