Neno Mikulić / Slikorezbarine

Osam godina nakon svoje prve slikarske izložbe 2001. u splitskom Salonu Galić, Neno Mikulić ponovo izlaže u ovom prostoru, ali ovaj se put predstavlja u sasvim drugom svjetlu, kao kipar, dok slikarstvo jest prisutno, ali tek kao nadahnuće.
Prije nego što pokušam opisati ovom prilikom izložene skulpture, smatram da je od iznimnog značaja spomenuti još jedno rano umjetnikovo formativno iskustvo – objavljivanje karikatura i ilustracija. To ističem stoga što je u Mikulićevu slikarstvu, a posebice u recentnim skulpturama, uočljiva sposobnost svođenja na bitno i (pre)naglašavanja tako odabranih odlika. Takav postupak omogućuje vrlo uvjerljivu regionalnu tipizaciju likova: starica iz Zagore, mornara ili kupača, kao i čitavog živopisnog registra stanovnika dalmatinskih malih i velikih mjesta kao i ponekih upadljivih poput sumo hrvača. Prema svojim likovima Mikulić je imao sličnu smjesu emocionalne topline i necenzurirane poruge kao i autor dalmatinske šansone Toma Bebić. Oni se obojica u Dalmaciji jednostavno u tolikoj mjeri osjećaju da s pravom smatraju kako su im dopuštene sve moguće umjetničke slobode, poglavito izravnost i brutalnost.

No, s druge strane, ove ručno izvedene skulpture mogu se procijeniti kao dosad stilski najpročišćenija Mikulićeva ostvarenja. Gotovo bi se mogao steći dojam kako je fizički napor rezbarenja sublimirao uobičajenu umjetnikovu žestinu i sklonost gomilanju, a u prvi plan izvukao već spomenuto umijeće izdvajanja bitnog, kao i stvaranja lako čitljivih i atraktivnih plastičkih znakova. Možda je to i najprikladniji naputak za otčitavanje autorovih nakana, koji je i ovoga puta uspio zadržati visoku izražajnost, dosegnuvši pritom zavidnu stilsku uravnoteženost i s lakoćom potvrdivši već uočenu autorsku samosvojnost. Mikulić je svoje umijeće sardoničkih karikaturalnih krokija uspješno prenio u ovaj ciklus slikorezbarija. Sposobnost stvaranja lako čitljivih i upadljivih likova, neophodnu za komunikativnost dnevno novinske ilustracije, Mikulić je znalački prenio u svoje sentimentalno-ironične prikaze dalmatinskih i zagorskih starica, stvorivši neobično atraktivnu, ali i intrigantnu inačicu autentičnog dalmatinskog “campa”. Izvornost Mikulićeva drvorezbarskog pristupa moguće je usporediti s očaravajućim oblikovnim svijetom babe Penavuše, iako odabir tema poput, primjerice, kupača ili brodova ukazuje na usredotočenost na posve drukčiju regiju i životne navike.

Kao što sam već isticao u više navrata, Mikulić ne prikriva stilističke izvore svojih oblikovnih uzora (Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić, Vojo Radoičić), no lucidnost njegove opservacije kao i nehinjeni užitak oblikovanja osiguravaju mu istinsku izdvojenost, ali i uvjerljivu kandidaturu za ravnopravan status s njegovim uvaženim prethodnicima.

Darko Glavan