Sonja Dizdar& Koraljka Kovač & Roberta Vilić / Tri umjetnice

Koraljka Kovač, Sonja Dizdar i Roberta Vilić slikarski su sazrijevale i stjecale autorsku prepoznatljivost krajem devedesetih godina prošloga stoljeća. Iako različitih poetsko-slikarskih odrednica, zajednički im je nadasve aktivan odnos što ga gaje prema slikarskoj plohi, koji – kod svake od njih na drugačiji način – uvijek rezultira bogatim teksturama i vizualnim akcentima.

Ciklusom Šume, Koraljka Kovač po prvi puta napušta jezik čiste apstrakcije te uvodi jasno prepoznatljiv motiv. Koraljka šumu promatra iznutra; krećući se među gustim drvećem, ona uvijek bira kadrove koji i kod promatrača njezinih slika ostavljaju utisak boravka u šumi. Stabla su najčešće – iako postoje i iznimke – prikazana bez krošanja, a naglasak je na dinamičnom ritmu njihovih debala s, dakako, prevladavajuće okomito usmjerenim silnicama. Druga novost, osim figuracije, u Koraljkinom radu predstavlja naglašena upotreba zelene boje. To je, naime, boja koju je slikarica ranije izbjegavala, dok će u ciklusu Šume, posve razumljivo, poprimiti ulogu nezaobilaznog kolorističkog čimbenika. Koraljka Kovač svojim pomalo romantičnim i ekološki osviještenim prikazima različitih šuma na uvjerljiv način pokazuje kako priroda još uvijek može predstavljati neiscrpan izvor dojmljivih likovnih interpretacija.

I Sonja Dizdar u središtu svojih slikarskih interesa ima drveće, ali njezin se pristup i slikarska poetika bitno razlikuju od Koraljkinih. Sonje se, naime, fokusira samo na detalj pojedinog drveta, primjerice na granu, pa čak i na mikro-detalj poput lista. Ovi motivi za nju imaju simboličko značenje vezano uz izmjenu godišnjih doba, a isto će vrijediti i za kolorit na svakoj od slika. Četiri godišnja doba u Sonjinoj interpretaciji predstavljaju zatvoreni ciklus, unutar kojega nalazimo disktetno ali ipak dojmljivo iskazanu vječno obnavljajuću dijalektiku rođenja i smrti, a samim time i početka i kraja. Osim simbolike, Sonja u svojim slikama propituje i neka formalno-slikarska pitanja. Uspostavljajući niz slika čiji se formati postupno povećavaju, ona se, naime, dotiče i problema kadriranja, ukazujući istodobno i na činjenicu kako su total i detalj zapravo posve relativni i promjenjivi pojmovi.

Roberta Vilić za sebe voli reći kako je slikarica s mentalitetom grafičarke. I doista, njezine apstraktne slikarske kompozicije sačinjene su od brojnih slojeva u koje ona urezuje ili utiskuje različite oblike, a nerijetko su to riječi ili brojevi. Roberta, dakle, svojim slikama pristupa i tretira ih kao da su svojevrsne grafičke matrice. Riječi i brojevi posve su intimnoga karaktera te predstavljaju segment jedne posve osobne ikonografije, pomoću koje autorica iskazuje vlastite emocije i duševna stanja, ne dijeleći ih, međutim, s promatračem, već ih u svoje slike ugrađujući kao ravnopravne elemente likovne forme. Robertina akromatika – prevladavaju prljavo bijeli, sivi i crni tonovi uz sporadične akcente nekih boja – savršeno se uklapaju u njezinu poetiku.

VANJA BABIĆ