Duško Aničić / Nad mosorom nebo

Neki uživatelji likovnosti preferiraju sliku kao medij, dok je drugima, pak, draža jednostavnost izričaja znaka. Jasno, više je ovih prvih jer, kako znamo, i misao ‘’počiva na općim slikama, na arhetipovima’’. Pritom se slika, bježeći od vjernog prikaza predmeta preuzetog iz prirode, manje udaljava od istog no što to sebi dopušta znak. I dobro je tako jer se takvo razmišljanje uklapa s onim da razum funkcionira prepoznavajući. Prirodna realnost je sve više samo povod, podloga i inicijum, međutim i dalje se ide za tim da u likovno presloženoj opciji gledalac može lako uspoređivati sličnosti. Duško Aničić zna da ljudi, odnosno gledaoci, vole pronalaziti sličnosti, onako biblijski ‘’na sliku i priliku svoju’’ između portreta i portretiranog. Zbog toga, premda su ove njegove slike daleko od doslovnog preslika prirode, one koriste faktografi ju te prirodne zbilje lišenu likovno nepotrebnoga. Ovo slikarstvo ne može bez usporedbi sa prirodnom zbiljom. Ona mu je inspiracija ali i partner s kojim se upušta u diskurs.

Tako direktne, ove slike pred nama ipak se ne odriču asocijativne korespondencije sa gledaočevim imaginarijem. Barem ne onda kad izdižu ljubav prema zavičaju, kroz vrijeme i krajolik, do adoracije.

Transponiranje prirodne stvarnosti u onu likovnu ovdje se odvija tako da se dokumentaristička zbilja uzetog uzorka iz prirode raspada pred likovnim zadatkom koji ima za cilj da isti prirodni materijal predstavi kao ugođaj, vokaciju kojom ove slike pred vama prelaze u viši nivo svijesti. One ulaze u tajnovitost emocionalnoga, u visoku suvislost koju manje interesira lako dohvatljiva atraktivnost. Slikara zanima, ove slike tome su svjedok, likovni ekstrata visoke kompresije. Dakle, na njima nema mimetičke doslovnosti. One su duhovni amalgam koji ne postoji izvan glave gledatelja. Tu su se ispremiješale dvije stvarnosti; likovna zamjenjuje prirodnu zbilju. Naravne zakonitosti po kojima krajolik egzistira u prirodi naš slikar spretno ‘’prevodi’’ na likovni, unutar razložni jezik. On sintetizira doživljeno i kao svojevrsni, čitki likovni ekstrakt slaže u ravan svojih slika. Pritom boje nose ugođaj a crtež visoko naglašen ritam.

Sve je kamen pa čak i oblaci koji imaju istu teksturu kao i brijegovi pod njima. Duško Aničić je slikar koji bez problema može likovno sročiti ono što želi, a ono je uvijek na jednom istom nivou svijesti. Taj izabrani nivo određuje krug njegove publike.

Prihvaćanje slikareve estetske mjere po kojoj su složene ove slike ulaznica je u svijet ovog slikarstva. Ono pronalazi subesjednike u pretpostavljajućem generalnom i osobnom iskustvu gledateljeve percepcije. Ono se obrača cijelom biću, duboko prodirući od elementarnog, logičkog,a pošto je riječ o likovnosti i od geometrijskog, do atavističkog nivoa iskustva, remeteći čak i one inertne senzuse svakog od nas. Onako direktno. Kao muzika. Osmozom, rekli bi fizičari. Kada je zadovoljen taj osnovni uvjet, laka i čitka korespodencija između primatelja i davatelja, sve drugo je lako.Ili se čini lakim.

Oblik uživa u slobodi ali krajičkom oka ipak pazi da bude u redu i slogu, da se drži od slikara zadana kroja i određenja.
Da zaključimo. Ovo je slikarstvo cjelovita dojma. Kompaktno i samodovoljno.

Andro Filipić