Lovre Jakšić

Kiparske forme Lovre Jakšića nose kvalitetu organskog. Mogu se vezati uz bračke škrape ili relikte pronađene na plaži, alterirane prirodnim silama ili živim organizmima koje su nekoć štitili. Susret zaglađenih i „grubo“ obrađenih dijelova skulpture, kao i njihove šupljine, bliski su navedenim fenomenima. Posebice je zanimljivo pratiti slojevitost obrade površine. Grublja obrada na isturenim je mjestima skulpture i ona kao da štiti pomno obrađen glatki volumen. Pogled neprestano prelazi s jedne na drugu kvalitetu obrade pokušavajući pritom determinirati što je vanjski, a što razotkriveni nutarnji dio. Na nekim skulpturama Lovre lagano „para“ mjesto intenzivnog susreta prostora i volumena usporavajući brzi prolaz prostora, te sugerira trenje, odnosno nemir.
Šupljina u skulpturama Lovre Jakšića može imati i asocijativnu vrijednost-primjerice onu oka! To je osobito izraženo u slučajevima gdje šupljina tendira ka pravilnom kružnom obliku. To nije nevažno jer unutar opusa mladog umjetnika možemo prepoznati skulpture koje vežemo uz portret. Ovakva djela vraćaju nas nazad na tradiciju obitelji, odnosno na kreativan izraz umjetnikova djeda, samoukog kipara. Ponukan sumnjivim eksperimentima s oružjem namijenjenim masovnom uništavanju, koji su se događali šezdesetih godina prošlog stoljeća, Lovrin je djed oblikovao ciklus glava čiji naslov povezuje s nuklearnim ratom. Koristeći lokalni kamen on oblikuje glave humanoida. Prirodni oblici, „anomalije“ u kamenu, i mnoge druge vrijednosti vješto su iskorišteni za predstavu promijenjene slike čovjeka. Očne šupljine koje produbljuju volumen tih „lubanja“ vrlo su sugestivne. Upravo tu prepoznajem neraskidivu poveznicu pripadnika susljednih kreativnih generacija.
Iako se Lovre udaljio od figuracije, na nekim se njegovim djelima ona ipak „pomalja“ i shematizira doživljaj šupljine – kao oka ili nekog drugog dijela tijela, da bi se u sljedećim djelima pretvorila u pojavu samostalne naravi.
Dalibor Prančević

Lovre Jakšić je kipar koji u bijelom kamenu traži još bjelju dušu kamena. I rekao bih da je dodirnuo njezin veo jer dušu se ne može dotaknuti. U potrazi za nedodirljivom dušom kamena, klešući, odranjao je škaju. I često je zastao. Događalo se da je duša kamena progovorila iznutra i on bi čuo: dosta je, stani! Iz niza skulptura koje su tako nastale razgovorom kipara Lovre i kamena, pred nama je jedna koja ga predstavlja u punini njegovog kiparskog izraza. Naslonjen na pradjedovsku baštinu, opijen kamenom zvonjavom, poštujući i dijalogizirajući s likovnim europskim i hrvatskim tradicijama sve do naših dana. Jakšić govori vlastitu likovnu priču svojim suvremenicima.
Josip Botteri

Najmlađi u klesarsko-kiparskoj bračkoj obitelji, talentirani Lovre Jakšić rođenjem i odrastanjem prirodno je upućen na obradu kamena. Na tradicijskom izvoru, iskušava nove izražajne mogućnosti kamenih oblika. Započeo je vlastitu kiparsku brazdu koju karakterizira simbioza glatkog i grubog, punog i praznog. Razvedeni organski oblici, gotovo alraunskog korijena, dobivaju Lovrinom klesarskom obradom i kiparskom intervencijom dimenziju zagonetnih i skupocjenih predmeta.

Davorin Vujčić