Splitski salon 39. po redu, stigao je u vrijeme u kojem nisu razriješene brojne dileme u pogledu značenja kulture (od multikulturalnosti do niza drugih obilježja bilo materijalnih, duhovnih, intelektualnih, emocionalnih …), novog shvaćanja slike i slikovnog zaokreta te istraživanja poznatih teorija društvenih identiteta koja pridonose novim spoznajama kulture. Rezultati su porazni za one koji misle da se može akademski utrtim stazama, istina slike i njezina stvarnost traži se u njoj samoj. Preživjeli su oni koji nisu čekali već su istraživali pitanja slike kao medija, dakako, uz odmak od svijeta. Realnosti u slikarstvu su neuhvatljive u stalnoj preobrazbi i materijalnoj mijeni. Ako nas mogu mjestimično ohrabriti pokušaji nekih slikara i kipara (od 130 ne više od desetak!) bujnom imaginacijom i autorskom osobnošću, teško da se cjelina može sagledati bez poznavanja ishodišnog mjesta, temporalne dimenzije i cjelokupnog vrednovanja opusa, što se u principu događalo. Dobar broj radova doima se kao istraživanje u oblasti suvremene umjetnosti, kao priprema za studiju, nešto kao ”work in progress…” U traumatiziranom i dezorijentiranom svijetu, zar se može očekivati nešto drugo do nejasnog, glupog, bezličnog, lakog i sumnjivog produkta koji se, gle čuda, brzo proda kao ”dijete art-sistema”. Može djelovati staromodno, ali zahvat u strukturu vidljivoga postiže se poniranjem u sebe i poistovjećivanjem s objektom interesa. To je složen proces koji rezultira snažnim doživljajem svijeta i njegova tajanstva, svjedočanstvo egzistencijalnog nemira koje propituje granice vlastitog svijeta. Dobri su umjetnici bili nesumnjivo i načitani intelektualci, poznavaoci povijesti, filozofije i književnosti, a njihovom bi radu prethodile ozbiljne studije! Učesnici prvih Salona pripremali su se dugo za izlaganje, a ako ne bi imali dovoljno vremena ili ne bi bili zadovoljni zgotovljenim radom odustajali su…
Unatoč silovitom nastupu mlađih umjetnika neiscrpnog imaginarija i mladenačke površnosti, primjetna je ponekad manjkava minucioznost izrade, odmak od vlastitog izraza te samo kod rijetkih umjetnika shvaćanje da je slikarstvo ili kiparstvo za njih misija, jedini način življenja. Ocjene radova ove godine, kada su pozvani svi članovi Udruge likovnih umjetnika Splita, subjektivne su i nisu ovisne o mediju, načinu i obliku izraza, već bi se sud kvalitete rada trebao temeljiti na proživljenosti, promišljenosti i samoj izvedbi. Načelo pluralizma jezika, postupaka i medija legitimno je zastupljeno, a od umjetnika s prethodnim iskustvom očekivalo se poštivanje kontinuiteta vlastitog rada. Ne treba zaboraviti da se kulturi pripisuje i buntovni karakter, otklon od zbilje, jer se njome prenose ideje i umjetnikovi osjećaji te pomiču granice. S obzirom na činjenicu da su brojni umjetnici donosili svoje starije radove uvijek treba ”s obzirom” i s uvažavanjem vremenskog razdoblja valorizirati njihov značaj, osjetljivost i predanost koja se najviše realizira duhom slike. Još uvijek je u nas primjetno nedovoljno pobornika eksperimentalne umjetničke scene, koja je i u manje razvijenim sredinama obodrena i podržana. S tim u vezi tek bih spomenuo da na Salon treba otvoreno gledati, ne samo kao na atraktivni turistički ”event” već i kao na potencijalno mjesto proizvodnje kulture, tako da se likovna i kiparska rješenja razmještaju po važnim gradskim objektima i tako unesu dah umjetnosti, energije i kolorita u svakodnevni život stanovnika afirmirajući obrise urbanog krajolika. Poetska snaga umjetničkih radova malo je valorizirana u svakodnevnom životu Splita pa ako su se drugi sjetili J.Luisa Borgesa koji koristi noć kao metaforu za složene procese pamćenja, neka i nama sjećanje konačno postane proces rekonstrukcije, zapažanja i prevladavanja zaborava kada se već forsiraju konstrukcije, laži i amnezija. Uostalom, zar i umjetnost nije u opasnosti da uništi samu sebe forsirajući neprestano novotarije, udovoljavajući tržištu i laskajući potrošačkom mentalitetu društva. Odnos suvremene umjetnosti prema društvu, o čemu Salon treba voditi računa, jest da angažirano svjedoči o neprekidnim i složenim političkim, socijalnim i kulturnim krizama koje su nacionalnog i svjetskog obilježja, da se o tomu očituje i širi ne provincijsku ”intelektualnu melankoliju” već istinu i slobodu odabira, protesta i komunikaciju koja se tako često gubila…
Hegel na jednom mjestu upozorava da su razdoblja sreće prazni listovi u povijesti čovječanstva. Naši su listovi prilično ispisani i ”preispisani”. ”Otud se hoće hrabrosti da se oni čitaju!”. Dobra je okolnost da svojom širinom umjetnost pruža svakome mogućnost angažiranja. Kako kod nas stvari stoje, odnos umjetnika sa socijalnom (lokalnom) sredinom nije dobar. Jednako tako i grupiranja unutar Udruge, a najgore je ako u sve to uđu neke ideologije te ”mudre”vođe koji utječu na zatvorenost i isključivanja ”nepoželjnih” pojedinaca. Mogu se čuti i mišljenja da nam ovakav tendenciozni Salon nije potreban, da smo se udaljili od početnih principa, da se nisu raspravila koncepcijska lutanja, da nazočnost profesora s Umjetničke akademije nije ni ukrasna, ostaje da se vidi kamo idemo! Kratkotrajna bajka i nasmijana lica kustosa Salona, smjelim otvaranjem i podizanjem rampe za sve i svakoga, ujedinila je grupu istomišljenika oko parole ”Hajde da pokažemo svijetu da smo živi i sposobni za vrijedne poduhvate!” U stvari naša je istina mnogo složenija, opterećena tradicionalizmom, konfuzijom i odbacivanjem,”stare” umjetnosti, na djelu je plitka modernistička ekshibicija koja još nije spremna za velika pitanja i doima se kao laka prosvjetiteljsko-bidermajerska varijanta! S druge strane, političke elite se plaše moderne umjetnosti jer je ne razumiju te prema njoj osjećaju prezir i ignoriraju probleme Udruge.
U umjetničkom smislu , splitska likovna scena otvorena je za tradicionalno i konceptualno, lokalno i regionalno, nacionalno i internacionalno, ali kritička riječ mora poticati i upozoravati, govoriti otvoreno o djelima i konceptima, ulaziti u međusobne kritičke dijaloge čuvajući toleranciju, argumentaciju i iskrenost. Nije li zadatak suvremene umjetnosti da rastvara i dekonstruira iluzije ideologije modernizma, avangarde i neoavangarde, da odagna utopijske projekte? Potiho se mogu čuti razne kritike, a najopasnija je ona nedozrelih fatalista, koja sve što je dobro u našoj likovnosti pripisuju stranim izvorima, po sistemu ”copy-paste”. Namjerno ne ulazim u vrednovanje pojedinih radova, ne pravim rang liste, vjerujem u pojedinačne poetike i potrebu umjetnika da s mukom iznađe ono nešto što ga izdvaja i čini odabranim, u svijetu koji umjesto općeg dobra kao cilj ima pojedinačnu korist. S pravom se pita veliki Martin Heidegger ”Čemu pjesnik u oskudnom vremenu? Čemu umjetnik?”, mora se biti mistik i borac da bi se opstalo u ovom vremenu! Najposlije, samo ona umjetnost koja pokreće, pomiče i sumnja, koja traži našu akciju, suprotstavljanje izlazak iz mraka intime… samo takva umjetnost i naša participacija mijenja svijet i nas same.
I za kraja….neka smo sišli u podrume Palače, u psihološko središte našeg mikrokozmosa…baš tamo gdje su ”Zidovi kao zrcala; pogledaš u isklesani kamen i pradavne sjene počinju svoj čudesni put ispočetka. Pretvaraju se u magleno svjetlo, lebde
prostranstvima.” (Gordana Benić).
Tonći Šitin
