Vanja Pagar

ŠARENE SLIKE, SALON GALIĆ, SPLIT 2016
Struktura koja buja

Umjetnik Vanja Pagar fini je manipulator morfologijom likovnog govora i alkemičar sintakse jezičnih struktura. Umjetnik je to koji na sve ima konstruktivne i zdrave odgovore, nadasve pun angažmana i zanimanja za nove, recimo tako (mi što nam je vrijeme stalo), medije. Naoko, sve su to neki, barem što se slikarstva tiče, fini, gotovo neprimjetni pomaci kroz tematske zanimacije, vidljivi tek u prezenterskom prerasporedu. Ticat ćemo se i tek telegrafski tražiti niti poveznice za igrariju simpatično i logično naslovljenu Šarene slike. Ne, nisu te slike pale s Marsa, tek tako kao domišljatost inventivna i nemirna kreativca. Imaju one neku svoju genezu, razvojne planove i teoretske postavke.
U srži svega kao da je genetski modificirani koloristički bipol Maljeviča, slavljen na prvim izložbama koji se vremenom umnažao. Par održivih odnosa boja iz pravokutnika zadatosti u međuvremenu se kotio i razmnožio da traži pokriće u stvarnoj slici, u prizorima iz života. No, valja apostrofirati kako ipak ništa nije slučajno, barem što se tiče postaja na trasi od dva obojena kvadratića do Šarenih slika. Kombinirali smo s Pagarom u igraonici za odrasle preslagujući male slike u veliku cjelinu. „Skidali s polica knjige“, jasno islikane, i tražili iste elemente potom u jedrilju i njegovim regatama, poštujući nadasve geometrijsku harmoniju kao prapočelo svega... Na koncu je ipak proradio slikar i zanemario ravnalo, odnosno letvicu kao pomagalo, pustio ruci da zapleše. Istina i ples imaju svoja pravila, koreografiju, linijski raspored kretanja, jer reda mora biti pa makar to bilo i u savršenom neredu. I opet čvrste linije povremeno naprave kordon da se masa ne rasprši, ne otme kontroli… Volim slike Pagarove i zbog notorne istine da mi ostavljaju slobodu raspredati o stanjima i raspoloženjima. To nije sračunato poskakivanje po valerima, koliko svjedočenje o stanju duha i raspoloženja, pa i austenitnoj korelaciji s gledateljem.
Možda će vam poput mene pasti na pamet Vivaldijeva Četiri godišnja doba, možda ćete ishitreno prepoznati splitsku Pjacu turistički raspojasanu i punu dobrodošlice. Moguće će ovi, poput mene, što gataju u svemu i svačemu, snimiti mikrostrukturu i prepoznati martenzitno gradbeno tkivo, igličaste kristale koji se tangiraju pod određenim kutovima. Imajte na umu, martenzitnu strukturu karakterizira najveći mogući volumen od svih čeličnih struktura. Ovo su slike koje bujaju! Metalurzi bi upozorili, u isto vrijeme to su tvrde, a opet krhke strukture. Djelo i slikara tu vidim u neraskidivoj vezi! Raspoloženje umjetnika mjeri se Brinellima, a sve je posljedica termičke obrade, gdje je temperatura jedina varijabla. Vrijeme je tu zanemarivo i nebitno.

Igor Brešan
-------------------------

INTERFERENCIJE (Zvuk slike), Hrvatski radio treći program, 2015

U audio radu “Interferencije (Zvuk slike)” koji je pripremio za Sliku od zvuka splitski umjetnik Vanja Pagar zvukovnu kompoziciju oblikovao je vodeći se njegovom vizualnom pojavnošću - grafičkim prikazom zvuka na kompjutorskom zaslonu.

Dosadašnji opus splitskog umjetnika Vanje Pagara, kako se može pratiti od njegovih prvih izložbenih nastupa početkom 1990ih godina do današnjeg vremena, medijski je i tematski vrlo raznolik. Raspon se kreće od slikarskih ciklusa i eksperimenata s apstraktnim ekspersionizmom, istraživanja organskih stiliziranih formi do konceptualističkih razmatranja osnovnih slikarskih elemenata u ranijim godinama njegova rada do instalacija i performansa izrazite društvene kritike ideoloških ili socioloških paradigmi našega doba koji se u njegovu radu pojavljuju posljednjih desetak godina.

U tim društvenokritičkim radovima, Pagar je, kao i u svojim slikarskim radovima, minimalistički sažet i vrlo konkretan, nema tu mnogo priča ni dokumentarističke preciznosti, još manje arhivske arheologije ili sličnih metoda koje često srećemo u socijalno angažiranim suvremenoumjetničkim praksama. Pagar svojim performansima, akcijama ili instalacijama ponajprije želi proizvesti šum ili neku vrstu očuđenja svakodnevice koji bi, pretpostavka je, trebao proizvesti neku vrstu pomaka u svijesti promatrača ili u njegovom razumijevanju svijeta oko njega.

Kada je na primjer u Rijeci 2004. godine u akciji “Anđelko ili ručak u parku” ulogu performera prepustio lokalnom beskućniku koji je publiku gradom proveo kao vodič, putem svojih svakodnevnih ruta i upućivao ih u metode preživljavanja na ulici, trebalo je to kod sudionika akcije proizvesti učinak pogleda iz drugačije perspektive. Nije bila riječ o pokušaju ‘socijalizacije’ drugog /beskućnika/, o njegovu ‘povratku’ u društvo, nego je bila riječ o pokušaju upoznavanja i razumijevanja mogućnosti drugačijeg funkcioniranja unutar dominantnih društvenih struktura. Načini kako Anđelko svakodnevno rješava egzistencijalna pitanja, kako se nahraniti, naspavati ili zagrijati, Pagara su fascinirali svojom esencijalnošću ili, kako je objašnjavao, kao “gledanje na stvarnost bez filtera”, bez pridavanja važnosti ”medijskim porukama, političkim pamfletima i ostalim civilizacijskim zagađenjima”. Promjena perspektive, odnosno uobičajenog poretka stvari, gesta je kojom se Vanja Pagar poslužio i 2013. godine kada je na jumbo plakatu pokraj ceste ispisao rečenicu “Bolje rob nego grob”. Rečenica ispisana naopačke i vizualno je potvrđivala izokretanje njezine uobičajene semantičke poruke, bio je to jezgrovit komentar društvene zbilje izokrenutih vrijednosti, apatije i beznađa.

Na drugom polu Pagarova umjetničkog rada, u radovima čisto medijsko-formalističkih preokupacija, isto tako nije rijetkost da se određena metoda i tema razvija i nekoliko godina i to ‘prelijevajući’ se iz jednog u drugi izražajni medij. Ciklus pod nazivom “Odnosi” Vanja Pagar slikao je od 1997. do 1999. godine. Rješavajući primarni slikarski problem - odnos dviju obojanih ploha koje su ostale na platnu kao apstrahirani odjek početnog realističkog motiva horizonta između površina mora i neba, i njihovih beskonačnih varijacijama uvjetovanih promjenom dnevnog svjetla - umjetnik je uljem na platnu naslikao tridesetak slika. U pokušaju harmonizacije slike Pagar je, jedan preko drugoga, nanosio nekoliko slojeva različitih boja. Organski materijal kojim je radio dugo se sušio, vrijeme i proces slikanja - višegodišnji proces u kojem se smjenjuju plohe različitih kolorističkih vrijednosti - postali su gradivni element konačne slike vibrantne frekvencije i meditativnog učinka. Slično početnom stvarnom motivu beskonačne mijene svjetlosti i boja na horizontu.

U idućem koraku, Pagar je taj proces prenio u drugi medij, u kompjutorski algoritam beskonačnog niza izmjena: Javascript program u nekoliko programskih naredbi vodio je izmjenu boja definiranih HTML-om, to jest boje i njihova izmjena definirane se internet tehnologijom. Autor pri tome zadaje samo početne parametre zbivanja, a daljnji tijek prepušten je slučaju generiranom unutar programa ili zakonitostima korištene tehnologije. Kako sam Pagar objašnjava rad koji je nazvao “Promjene odnosa”: “Za razliku od 'artefakata', koji pojedinu određenost fiksiraju u prostoru/vremenu, kod 'derivata' - "Promjene odnosa", površine mjenjaju boju u slučajnom, beskonačnom nizu varijacija, transformiranih u simulaciju 'promjenjivih odnosa'". Slika neprekidno generira samu sebe.

Na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra 2002. Pagar je dalje ta dva rada spojio u jedinstveni ambijent. Oslikana platna postavio je tako da do njih dopire svjetlost projekcije generiranih promjenjivih boja i stvara ‘treću boju’. U spoju ‘stvarnih slika’ od pigmenta i onih samo-stvorenih virtualnim pixelima u prostoru galerije i u doživljaju promatrača nastalo je nešto što se može nazvati, kako kaže autor, “slikom boje”.

Na tragu tih radova nastao je i audio rad “Interferencije (Zvuk slike)” koji je Vanje Pagar pripremio za Sliku od zvuka. Riječ je o zvukovnoj kompoziciji nastaloj isključivo komponiranjem ‘slike’ odnogno grafičkog prikaza zvuka na kompjutorskom zaslonu. Zvuk koji ćete čuti slučajna je posljedica manipuliranja vizualnom situacijom.

Evelina Turković
-----------------------
SYMPOSION - DOMINACIJA, DUBROVNIK, GALERIJA OTOK, ARL, 2012

Symposion – Dominacija, izložba u Art radionici Lazareti na kojoj su sudjelovali splitski i dubrovački suvremeni umjetnici u kustoskoj koncepciji Branka Cerovca, svojevrsna je sestrinska izložba onoj održanoj u Splitu prošle godine u nekadašnjoj gradskoj vijećnici naslovljenoj Symposion: nitko i ništa u vijećnici, siromaštvo / eros / umjetnost. U oba slučaja prostor je uključen u koncept izložbe, kod splitske izložbe deklarativno referiranjem na njegovu nekadašnju funkciju i subverzivnom gotovo drskim podnaslovom, u dubrovačkom slučaju implicitno, ostavljajući promatraču da artikulira misao o Lazaretima kao oazi, prostornom punktu otvorenom za slobodnu i kritičku misao.
Za razliku od splitske izložbe u kojoj se pojmovi „gozbe“ i „okupljanja“ intenzivno tematiziraju, pa je svoje mjesto na izložbi našla i sama knjiga Platonovih dijaloga,
kao dio privremene instalacije kustosa izložbe Branka Cerovca, kod dubrovačke izložbe „symposion“ je samo druga riječ za okvir okupljanja. Stvarna tema je dominacija, a moć, vlast, izoliranost, masovni turizam, laži, nasilje, pritisak i vlastiti umjetnički identitet „u smislu djelatnog činitelja izmjene svijeta na bolje“, kako stoji u uvodnom tekstu izložbe, samo su neki od pojmova koje su interpretirali odabrani umjetnici.

(Ispod svih tih zastava)

Rad koji se gotovo pamfletistički referira na situaciju dominacije u svim njenim slojevima i istovremeno balansira u tankom međuprostoru između punokrvnog društvenog aktivizima i angažirane umjetnosti je rad voditelja Art radionice Lazareti, Slavena Tolja. Tolj, naime stavlja u suodnos izjavu dubrovačkog gradonačelnika kako vlast u gradu uvijek ima onaj čija je zastava, otkako je svijeta i vijeka (koja se originalno odnosila na uklanjanje zastava Društva prijatelja dubrovačke starine sa dubrovačkih zidina) i fotografiju zastave Razvoj golfa, investitora u megalomanski projekt golfa na Srđa. U okviru svog minimalističkog izraza podvlači tužnu dubrovačku zbilju prodanog Grada i potpunu neosviještenost gradske vlasti po pitanju održivog razvoja i zaloga koji ostavljamo budućim generacijama. Motiv zastave koristi u svom radu i Vanja Pagar, koji kritiku današnjeg društvenog trenutka i Dubrovnika koji je postao grad jeftinih kineskih suvenira, u svojoj sažetoj maniri izražava tlocrtom Dubrovnika s bojama i oznakama kineske zastave. Za razliku od ciljane jednostavnosti poruke i simbolike zastava koju emaniraju do sada spomenuti radovi, Božidar Jurjević pod nazivom „O-kruženje“ izlaže zastavu u koju je inkorporiran leit-motiv njegovog stvaralaštva, tijekom rata izgorjela posteljina iz skladišta dubrovačkog hotela „Imperial“ (današnjeg Hiltona kojeg signaliziraju plavo-bijele pruge), čime zapravo secira današnji dubrovački društveni moment duboko ispod površine do ratnih katastrofa i činjenice duboke i posvemašnje izolacije ovog prostora. Izložena snimka Jurjevićeve probe za performans Requiem za ružu vjetrova i Orlandove kojune i potpuna prekrivenost umjetnika pobješnjelim morem iz kojeg proviruje samo njegova ruka koja se hvata za konopac, u kontekstu teme izložbe dobija dodatni uznemirujući predznak.

(Grand turismo i melankolija prostora)

Osvrt na pogubne rezultate dehumaniziranog, masovnog turizma donosi Igor Knezović sa dva videa koji dokumentiraju dubrovačku turističku kaotičnu svakodnevnicu, te Ivan Bura s radom „Grand turismo“ koji tematizira bijeg kapetana s Coste Concordie i svu degradaciju pojmova vezanih za brod, plovidbu, te arhetip kapetana koji tone zajedno sa svojim brodom. Zanimljivo je da se Vanja Pagar i Ivan Bura kao splitski umjetnici, ili da upotrijebim izraze iz predgovora izložbe, iz drugog „polisa“, u svojim radovima referiraju na prostor Dubrovnika. Kostur u prirodnoj veličini, koji je svojevrstan Burin zaštitni znak, ovaj put je Smrt zaogrnuta crnim plaštom koja u ruci pridržava snimku Dubrovnika iz zraka u zlatnom okviru, te se sa poslovičnom Burinom dozom humora tematizira Grad iz kojeg se polako ali sigurno cijede svi živototvorni sokovi. Jedna od niza asocijacija koje podastire ova oprostorena metafora je i parafraza (ali s humanim predznakom) nebeske zaštite Sv. Vlaha koji na dlanu čuva Grad. Dubrovačka umjetnica Ivona Vlašić svojim radovima na prvi pogled ne pripada bilo kakvom obliku angažirane umjetnosti; snima brod u daljini na odlasku na liniji razgraničenja mora i neba i otiskuje ga na platno. Međutim, u tim zamagljenim odlascima i melankolijom natopljenim prizorima s posvemašnjom prevagom-dominacijom prirodnog elementa krije se čežnja za odlaskom, naličje prostorne izoliranosti Dubrovnika, koja neminovno utječe na duhovni habitus Grada. Izložena fotografija splitskog umjetnika Rina Efendića na kojoj je zabilježen rubni, poluzapušteni prostor Splita s dominacijom, kako sam umjetnik kaže „predmeta koji je izgubio prethodno značenje“, a koji tek ponovnim gledanjem prepoznajemo kao oblik gigantskog križa, također posredno bilježi duhovnu klimu Splita.

(Dominacija-agresija / neprisutnost)

Nela Sisarić i Hrvoje Cokarić autori su performansa izvedenog na otvorenju koji tematizira nesretnu spregu ljubavi i nasilja u ritualnom, katarktičkom evociranju i nadilaženju osobne traume kroz priču i udarce koje u zamjeni uloga prima muškarac. Nasuprot izmučenoj erotičnosti i tarantinovskoj ikonografiji splitskog performerskog para, nešto ranije te večeri odigrao se posve drugačiji, gotovo neprimjetni performans Maria Cvjetkovića. Pušenje i trenuci osvještavanja sebe u prostoru umjetniku su bili predtekst za propitivanje teme (ne)prisutnosti na određenom mjestu, pa tako i samog umjetničkog identiteta. Stjepan Grbić akcijom dovođenja nekoliko ovaca na lukobran Kaše u neposrednoj blizini Lazareta stvara nadrealnu situaciju koja se može iščitati na više nivoa, ali prvenstveno kao znak ugroženosti prostora uslijed gramzljivosti i poduzetničke pomame, te skučenog okvira slobode.

(Dominacija-laži)

Dubrovačka umjetnica Ivana Pegan Baće sudjeluje sa svojevrsnim fotografskim triptihom u kojem prikaz usamljene udaljene figure stavlja u suodnos sa pronađenim detaljima svakodnevnice gdje se događaju apsurdni srazovi teksta i vidljive situacije, odnosno stvarnosti i besramno izrečene laži. Igru sa prividima i slojevima stvarnosti dosljedno provodi splitski umjetnik Marin Zorić Zorge parafrazirajući René Magrittea u svojevrsnom zaštitnom radu izložbe Ceci n'est pas un libertas, s obzirom na činjenicu da nijedna riječ nije tako eksploatirana u kontekstu mita o Dubrovniku kao što je sloboda. Neprisutnost crteža na koji se odnosi natpis na ploči polazna je točka interakcije s posjetiteljima, koji su ponuđenu slobodu obilato iskoristili tijekom trajanja izložbe. Rasap mita o slobodi dotiče i dubrovački umjetnik Ervin Babić prikazom nagorjele svijeće u obliku Kipa slobode, dok Marijana Vukić videom koji se sastoji od jednog kadra sa prikazom zatvorene dubrovačke tvornice T.U.P. i fotografijama radnika ukazuje na rasap njihove društvene pozicije.
Alemka Đivoje otiraču daje oblik muškog spolnog organa i ispunja ga prstima otkinutim s rukavica, poigravajući se s dozom humora kombinacijom nespojivog i izmještanjima sfera.
Gotovo paradigmatski prikaz dominacije pritiskom kamene ploče na jastuk, dakle čistim srazom fizičnosti dva materijala prikazao je splitski umjetnik Željko Marović. Uz hermetične ali izrazito sugestivne asamblaže Momčila Goluba s nizom asocijacija na povijest umjetnosti od Venere Miloske, flamanskih majstora do Josepha Beuysa, riječ je o jednom od vizualno najdojmljivijih radova na izložbi. Vedran Perkov radom „Would I lie to you?“, koji se sastoji od bine i zvučnika kroz koje dopire distorzirana istoimena pjesma uspijeva potpuno dominirati vanjskim izlagačkim prostorom stvorivši rad koji se može aplicirati na sve strukture u kojima se na djelu demagogija, mistifikacija i širok dijapazon laži. Univerzalnost znaka postiže i splitski umjetnik Zvonimir Bakotin čija projekcija bankomata kao jednog od simbola dehumaniziranog društva, u postavu dubrovačke izložbe ispod lučnog otvora dobija gotovo dimenziju oltara moći.

Rozana Vojvoda
------------------------

BIJELI KVADRATI, GALERIJA GRETA, ZAGREB, 2011

Četvorine postavljene u određeni format i onda animirane, okreću se oko svojih osi različitim, predeterminiranim brzinama. Količina kvadrata, raspored i brzina rotiranja tih elementa unutar izlaznog formata zadani su parametri koje uspostavljam po svojoj procjeni. Baždarenjem brzina rotiranja ovih multipliciranih geometrijskih oblika među njihovim puninama i prazninama formiraju se uvijek drugačije dvodimenzionalne silnice, koje naknadno u zaustavljenim i otisnutim kompozicijama podcrtavam.
U nasumičnom svijetu međusobnih odnosa ovih silueta, svijetla i sjena, nalaze se samoživa energetska polja.
V. P.
----------------
AUTENTIČNI SPLITSKI ART-FLUID, SPLIT, PODRUMI PALAČE, 2007

"...Taj autentično splitski art-fluid je izuzetan, originalni doprinos i za hrvatsku suvremenu umjetnost...” Među izloženim radovima jest i onaj Vanje Pagara pod nazivom “Showtime“: to je drvena tabla promjera 220 cm, a u nju su zabijeni noževi koji stoje i na podu ispred ove interaktivne slike. Posjetitelji slobodno uzimaju ove noževe i gađaju tablu"
(P. K. B.)
-----------------------------

GOD BLESS THE INTERNET, SPLIT 2005

Sveti otac Ivan Pavao II prije nekoliko dana (2005) blagoslovio je internet, proglasivši ga božjim darom u pomoći kod evangelizacije.
Činjenica da Papa internet smatra važnim sredstvom u priopćavanju crkvenog misionarskog poslanja potaknula me je na akciju pod nazivom “God Bless the Internet”.
Funkcija katedralnog zvonika Sv. Dujma, nekadašnjeg simbola ekonomske moći, te prije svega visinske kote po kojoj se izdaleka prepoznavao kršćanski ustroj dotičnog kraja, u današnjem kontekstu postaje gotovo suvišna. U ovom slučaju, zvonik katedrale postaje lansirna rampa pri činu igre bacanja papirnatih aviona načinjenih od listova Biblije “skinutih” sa interneta.
Čin bacanja aviončića i uživanje u promatranju njihovog leta kreira sliku ležerne i opuštene zabave u užurbanom gradu, sugerira se potreba za bezbrižnošću, upućuje se kritika koliko suvremenom nehumanom konzumerizmu toliko i prekrutom crkvenom pristupu religioznosti.
V. P.
----------------

VRT, ARTIST NOW – SPLIT 2004

Instalacijom Vrt postavljam interaktivno – nefunkcionalnu situaciju; umjetni travnjak, surogat simulacija prirodnog eksterijera, dolaskom promatrača i aktiviranjem zvona (poput ptice minah u romanu “Otok” A.Huxleyja koja je naučena da ponavlja riječ pažnja, podsjećajući ljude na potrebu da budu svjesni trenutka kojeg upravo proživljavaju) pretvara se u pašnjak za zamišljena grla.

Odgojeno u duhu poslušne skrušenosti, interkontinentalno ljudsko krdo čuvaju dobro plaćeni medijski eksperti. Beskrajne manipulativne poruke, zloupotreba i otimanje prirodno definiranog vremena / prostora obilježavaju našu sadašnjost.
I dok promatramo svoj kućni oltar, fascinirano udubljeni u tijek lažne povijesti, preostale slobodne prostore već transformiraju u privatna igrališta s osamnaest rupa.
V. P.
-----------------

Prakticirajući hipersimulaciju stvarnosti, Vanja Pagar uklapa sliku i situaciju, razvijajući tako ironičnu, paradoksalnu naraciju.

Dragica Čakić
-------------------------
ANĐELKO ILI RUČAK U PARKU, RIJEKA, 2004

“"Meni je ovdje perfektno udobno”" rekao je protežući se na kamenu, uz ispriku gostima što se nije presvukao, iako je to planirao “još prije mjesec dana” ali mu je netko iz parka ukrao rezervnu odjeću.
Pagar je druženje s Anđelkom zamislio kao akciju ritualne socijalizacije, ali ne radi pokušaja Anđelkovog podruštvljenja, jer je on u društvo potpuno ukopljen.

Nela Valerjev
----------------------------------
Namjera mi je društvo uputiti na sebe sama uz pomoć čovjeka koji grad vidi i živi iz potpuno drugačije perspektive.
Mislim da od Anđelka možemo puno naučiti, jer on se bavi esencijalnim pitanjima: hraniti se, piti, slušati. On nije poput nas ostalih inficiran medijskim porukama, političkim pamfletima i drugim civilizacijskim zagađenjima.
On je čovjek koji vidi bez ikakvih filtera. Stavljajući ga u prvi plan, želim da mene i ljude zainteresirane za tu vrstu spoznaje nauči gledanju na stvarnost koja nije iskrivljena ili zamućena.
V. P.
-----------------------

CAVE CANEM, SPLIT 2004

Slika brda Marjana sa velikim natpisom TITO na padini okrenutoj gradu, nisko na noćnom nebu. Nekadašnji socrealistički pamflet jednostavno i efikasno je prisvojio dio krajobraza i pretvorio ga u veliku oglasnu površinu, reklo bi se zapišao je teritorij grada i tako ga prisvojio. Označio ga je simbolom i betonirao temelje za ideološku nadgradnju.
Skinut je tiho na prijelazu iz jedne u drugu društvenu epohu, a nakon toga neko vrijeme tu je svijetlio ogroman treperavi križ, trajao godinu, dvije, a onda je i on nestao.
Tražim pa umećem pojmove koje mogu imati sličnu težinu kao originalni natpis, projiciram različite fotomontirane imenice u istom prizoru Marjana. Isticanjem ovih parafraza u ovako idealnim marketinškim uvjetima, zamišljam jednu situaciju pri kojoj svjedočimo uzdizanju a time i propitivanju nekih manje ili više prihvatljivih parola. Ovu arhetipsku reklamnu sliku vidimo tek kao dio krajolika, ali zapravo su istaknute riječi te koje mijenjaju naš odnos prema stvarnosti.
V. P.
--------------------------

Cave Canem, Slobodna Dalmacija 2004:
Posjetitelj ovim projektom dobiva mogućnost preispitati težinu i opću prihvaćenost izvjesnih pojmova, pa i vlastiti odnos prema njima.
Vlastito promišljanje dao je i Zlatan Dumanić, kapetan i slobodni umjetnik, koji se osvrnuo na Pagarovu izložbu, posebice na natpis Dijete.
U promišljenom sustavu obrnutog marksizma, koji prodaje sve i svašta, od otoka do ljudskog materijala iz rodilišta, u kriminalu, zadržava se nešto od toga u reprezentaciji. Danas kad umišljene Splićanke prodaju tijela za četvrtinu vrijednosti talijanskih cipela i jednim polurodilištem, marjanski natpis Dijete bio bi reprezentativni portret, umjetničko djelo - smatra Dumanić.

Merien Jelača
---------------------

VRT, PODRUMI DIOKLECIJANOVE PALAČE, SPLIT 2004

Izložba artist now koju je koncepcijski osmislila Dragica Čakić, a trebala je prikazati presjek aktualnih razmišljanja na polju suvremene umjetnosti po izričaju različitih autora, bila je prilika da se kritički osvrnem na “zadanu” stvarnost i istovremeno komuniciram sa kolegama u prostoru kojeg osjećam kao da mu pripadam.
Za mene provokativan koncept izložbe kojemu je namjera bila preispitati unutrašnju postavljenost pojedinca u odnosu na općeprihvaćenu stvarnost inspirirao me je da čovjeka na neki način postavim u naglašeno apsurdnu ali realnu poziciju.
Pod jednog od ponuđenih prostora obložio sam tepihom od umjetne trave, simulirajući tako travnjak ili pašnjak. Visoko gore u jednoj od niša skrio sam i mehanizam sa elektromotorom i zvonom kakvog nose goveda.
Senzori koje sam postavio kod ulaza pokretali su ovaj mehanizam svaki put kada bi neko ušao u prostoriju.
Instalacijom Vrt postavljam interaktivno nefunkcionalnu situaciju; umjetni travnjak, surogat simulacija prirodnog eksterijera, dolaskom promatrača I aktiviranjem zvona pretvara se u pašnjak za zamišljena grla. Odgojeno u duhu poslušne skrušenosti, interkontinentalno ljudsko krdo čuvaju dobro plaćeni medijski eksperti. Beskrajne manipulativne poruke, zlouporaba i otimanje prirodno definiranog vremena/prostora obilježavaju našu sadašnjost. I dok promatramo svoj kućni oltar, fascinirano udubljeni u tijek lažne povijesti, preostale slobodne prostore već transformiraju u privatna igrališta s osamnaest rupa.
V. P.
-----------------

Artist now 2004:
Prakticirajući hipersimulaciju stvarnosti, Vanja Pagar uklapa sliku i situaciju, razvijajući tako ironičnu, paradoksalnu naraciju.

Dragica Čakić
------------------------
EMANCIPACIJA, GALERIJA PLOVCA, SPLIT 2004

U Galeriji Plavca splitski je umjetnik Vanja Pagar izložio svoje aktove u tehnikama ulja i akrila na drvu i platnu. Dio je to zajedničkog projekta s kontroverznim kapetanom duge plovidbe i umjetnikom Zlatanom Dumanićem.
Pagarovi radovi i Dumanićevi tekstovi oblikovani u slike na zidu, pod zajedničkim nazivnikom “Emancipacija”, daju kritiku odnosa društva prema pojedincu, poglavito prema ženama.
Dumanić stoga u svojevrsnom manifestu “100 tisuća žena na vrhu Mosora” saziva u veljači plenum Antiliberalistickog fronta žena. Muškarci su pokazali svoje, treba pustiti da žene vode igru boljeg života u budućnosti, mišljenja su autori “Emancipacije”.

Vesna Božanić Serdar
------------------------------

ODNOSI, SPLIT 1999

Pagarovi Odnosi su meditativne kontemplacije očišćene od individualnog pristupa do te mjere da likovni dio posla nalikuje više na soboslikarsku djelatnost. Naime, plohe su potpuno ravnomjerno zasićene koloritom, bez traga poteza, a time i subjektivnosti. No, ako je subjektivnost izbrisana iz poteza, nije iz boje. Odnosi, poput narančastog "neba" i crnog "mora", ukazuju na oslobađanje od vjernosti motivu prema sferama spiritualnih, ali i subjektivnih asocijacija…

Sandi Vidulić
--------------------------

ART GARDA, GALERIJA PROTIRON, SPLIT 1992

Pagarovo slikarstvo pridobiva nas upravo time što ne korespondira s objektivnom stvarnošću, već nas ono pridobiva za sliku samu, mišljenu i stvorenu da otkrije svoju unutrašnju snagu.

Maja Poklepović
-------------------------------

Svijetlo i tamno, plošno i plastično, ljudsko i životinjsko, kolorističko i tonsko ostvaruju ovdje jedinstvo suprotnosti i pomirbu opreka u situaciji koja je misteriozno netransparentna i tek djelomično čitljiva u evokativnim fragmentima koji taje i zagonetaju svoje stvarnosno podrijetlo.

Vinko Srhoj
----------------------