Grgur Fistonić & Vesna Ristovski / Kukci i nešto drugo

O dodirima dviju likovnih filozofija

Kako spojiti naoko nespojivo, dvije likovne estetike i kreativne filozofije? Kako im naći poveznicu, zajedničku točku, locirati dodir, odrediti sjecište, tangentu…, mjesto susreta, nakon čega će sve opet ostati po starom, jer svatko će po svome, svojim putom? Živeći zajedništvo usuđujem se reći kako se radi o dvije markantne umjetničke persone, nadasve kreativne, inovatorima u neku ruku, kiparima koji vladaju dobrom meštrijom, slave zanat i čuvaju male tajne postupaka obrade. Poput naših nona i recepata kuhinja iz naslijeđa. Jer taman kad vam se učini da vam je sve jasno što se tiče tehnoloških caka i oblikovanja shvatite, bez obzira na solidnu tehničku pismenost, da niste sve dokučili budući da ipak postoje nijanse koje ljubomorno čuva i zna samo autor.

Što to vezuje Vesnu i Grgu dočim češće nastupaju zajedno, jasno, osim iskrenoga prijateljstva? Čime se manifestira to pobratimstvo duša u svemiru? I opet, gdje je ta točka dodira? Metal, svakako, njegovo kročenje, poznavanje ćudi? Vesna kao ispomoć uzima aparat za varenje i koristi toplinsku energiju u formiranju novih vrijednosti. Grgo valja, utiskuje, a opet radi to bez klasičnog pozitiva, valjaka, onako na hladno. Rezultat je jasan, gospođa plamenikom mijenja unutarnju strukturu materijala pa time i oblik, gospodin se igra trajnim, plastičnim deformacijama, izobličenjima plohe. Prvospomenuta ima obveze stvoriti podest za kameni dodatak, potonji nastoji formirati reljef i pretočiti ga u sliku.

Kiparici je na pameti čudnovati i tajanstveni život kukaca, pauka, daždevnjaka, libele, rakova, stonoga, vilinskih konjica, komaraca, mrava… Dajući im na važnosti, nastoji upozoriti na njihovu ugroženost, iščeznule i ugrožene vrste. Uvijek je kamen strogo definirana forma, oval, elipsoid ili oblutak, a čelični dodaci truplu, zatku, osiguravaju životnost. Vesnine životinjice koje većinu plaše ovdje su fraktalno umilne, štoviše kočopere se svojom elegancijom, stamenošću i čak su u stanju ticalima, nožicama, ili gambetima dati do znanja da žive svojim životom, na sebe skrenuti pozornost, poskočiti… Kako da umjetnica nesvjesno simulira tradicijske vrijednosti čuvenih kovača iz Krope kroz svoju lirsku apstrakciju?

Kiparu ili instalateru po vokaciji more je očito neiscrpna inspiracija. Bilo plićak ili pučina povod su rasteru i igri kombinatorike, cikličkim smjenama valnih bregova ili dolova. Grgo je kapetan na palubi koji sve mijene plavetnila vidi srebrno ili čak zlatno, pred samo utapanje sunca na horizontu. “Slika” li to moguće vlastita raspoloženja križanjima i brazgotinama u metalu, aludirajući na more i njegovu ćud?
I nemojte da vas zavara to ljeskanje što se nameće poput šljokica, more zna i može!
A te slike mora uvijek su nove i neponovljive, oživljava ih upad svjetla, baš kao i slike plamena ili kotrljanja s pučine, nikad dosadne i iste! Sljepilo limarije i svih mogućih rastera razvija se u futurističke prizore, u geometrijsku apstrakciju s pokrićem?

Slave oboje naoko atipične kiparske materijale, tehnicistički predodređene, poštuju i razumiju njihove antropomorfne specifičnosti, ljepotu, sjaj i patinu, slabosti i čvrstoću, napetosti i trajnu deformaciju što se tehnološkim postupkom dogodila. Dama nastoji pronaći kao dodanu vrijednost uporabnu komponentu, gospodin, pak dekorativnu.

IGOR BREŠAN