Frane Šitum

2010.,RAŠČLAMBA CJELINE

Kubusi koji su prvobitno funkcionirali kao koherentna cijelina a onda raščlanjeni i raslojeni na čitav izložbeni prostor sugeriraju napetost, oslobađaju i aktiviraju različite međuodnose. Ovaj postav je pregled procesa sveprisutnih doživljaja, iskustava, zalaganja i izlaganja mojeg osobnog odnosa naspram djelomičnosti i cjelini. Razjedinjeni elementi koji su u istom trenutku prozračni, ispunjeni, konkurentni i oni koji uvažavaju, stvaraju atmosferu objekata koji se u odnosu s promatračem oživljavaju u njegovoj vlastitosti i tako postaju cjelina, postaju osobni i prihvatljivo istiniti.
Svjetlo u ovakvoj kompoziciji kaotično uređenih elemenata predstavlja pozitivan stav, priziva na kompromisnu prisutnost, međusobno uvažavanje i mogućnost ostvarenja. Svjetlo okuplja, prožima se u različitostima ovih oblika, prihvaćajući njihovu poziciju, stajalište i odredište. Ono omogućava prohodnost i kretanje svakome tko se odluči trenutno ukomponirati unutar svih elemenata i u međusobnom susretu omogućuje slobodnu odluku o sudjelovanju u istom.
Zvuk je definiran spontanošću i emocionalnom projekcijom sveukupnog sadržaja i usmjeren je ka tišini unutar dinamičnih zvukova koji određuju ritam tišine. Taj ritam tišine priziva one koji bi htjeli čuti i doživjeti.
Frane Šitum

2009., SKULPTURA SPOZNAJE GLUPOSTI

Spoznajući tvar GLUPOST, čovjek ju je od samog početka nastojao uvrstiti u sve elemente i strukture vlastitog postojanja. Fascinantna pojava je angažiranost čovjeka da doprinese ovakvoj formi izražavanja, kao da se glad povećava povećanjem konzumiranja iste.
Hvalevrijedna je snaga GLUPOSTI koja postiže eksplozivno multipliciranje u spajanju raznih oblika zavisno o identitetu pojedinca, rezultirajući nezaustavljivom formom ove mase koja raste svakim našim postupkom zbog ovisnosti da kontroliramo umjetno stvorenu stvarnost.
Tu smo svi zaposleni imamo osiguranu plaću, čak i prividno zadovoljstvo za koje smo spremni odreći se sve svoje jednostavnosti.
Iz istog se stvara plodno tlo i neizmjeran broj sretno zaposlenih pojedinaca koji pripadaju tako velikoj zajednici GLUPOSTI.
Dok ovo pišem svaka iduća rečenica, bila bi sve gluplja jer je sve stalo u prvu ili čak u naslov „SKULPTURA GLUPOSTI“ .
Zato odustajem od daljnjeg oplemenjivanja GLUPOSTI svojim opisom i prekidam joj bilo kakvo služenje.
Uzimam je i osvještavam upravo kao netaktilni materijal od kojeg svaki od nas dijelom oblikuje ovu ogromnu SKULPTURU.

Frane Šitum

Čitanje prethodno navedenog teksta čini da osoba barem na trenutak izmodelira vlastito viđenje ove skulpture i htjela- ne htjela sudjeluje u građenju iste, provodeći dragocijeno vrijeme u čitanju GLUPOSTI.
2011., VJETAR PUŠE JER MORA

Približiti osobno iskustvo vjere je uistinu težak zadatak iz razloga što krećem od polazišta da govorim o nečemu što ne mogu obuhvatiti, opisati ili odrediti mu granice. Iako u nutrini svoga bića u takvu intimnom odnosu osjećam potpuni mir u kojem bih rado ostao, taj isti mir eksponencijalno raste te tako više ne biva samo nutarnji, već izrasta, probija se van, ni sam ne znam dokle ide, a kamoli da kontroliram njegov put. Čudesna je ovo spoznaja za mene, moj „brod slobode“. Nisam sam, ja jesam, ali nisam sam, niti sam sam po sebi. Ovo su prvi koraci koji su me naučili da svoj pogled koristim i kada zatvorim oči.

Da, od tog mi je trenutka sve teže lagati, znači morao sam početi razmišljati samo o istini ili, drugim riječima, o onomu što JEST. Da, čuo sam za JEDNOGA što se tako čudno predstavio „JA SAM KOJI JESAM“… Da, uistinu ovo je „bahato“ jednostavno te je lako za shvatiti kojim putem nastaviti istragu svog života. Međutim, život poslije tog trenutka više nije tako jednostavan. Jednostavno je ono što JEST. Problem nastaje u kategorijama percepcije koja koristi termin činjenica. Činjenica je alat kojim pokušavamo doći do onoga koji JEST : i To nije tako strašno do trenutka kad taj čitavi niz činjenica, koje znamo, pretvorimo u stubište koje mukotrpno gradimo, još smo ljenji svaki put iznova penjati se tim istim stubama. Svaki takav napor veliki je otpor i svi kad-tad odustanemo, a ako ne, onda sigurno često razmišljamo o tome.
Čitajući onu debelu crvenu knjigu sitnih slova pojavio se JEDAN, koji je to „živo stepenište“ i taj put do onoga koji JEST, spustio na Zemlju. Međutim, nama to nije bilo jasno pa smo ga odlučili raspeti, odnosno ubiti, i dakako svakim danom to iznova činimo, ali ON JEST…
…ili ja nisam činjenica?!
Na nastajanje ovih skulptura znatan utjecaj imale su određene koncepcijske postavke. Neke od tih su :
Grumen svježe gline stavio bih na stalak za modeliranje bez predodžbe o obliku koji želim stvoriti. Utiskivao bih tragove u tu masu iz koje bi se uz sugestiju loma svjetla iščitavale figure, koje su izranjale iz tog nedefiniranog prvobitnog oblika. Druga postavka stvaranja bila je ta da sam odredio vrijeme stvaranja poštujući jedno od svojstava gline: njezino sušenje. Vrijeme trajanja izrade bilo je točno toliko koliko je glina bila podatna (meka) za oblikovanje bez dodatnog ovlaživanja. To inače nije praksa pri korištenju tog medija, jer glina u doticaju s kisikom gubi vlagu i suši se, tj. gubi svoje najvrjednije svojstvo.

Prva postavka u ovom slučaju meni daje ulogu suautora, a ne autora finalnog oblika. Taj se oblik također transformira u percepciji svakog tko se susreće s ovim djelom i tako se ostvaruje dodana sukreacija koja se sintetizira i multiplicira u različite oblike iskustva. Druga postavka, kojoj sam vlastitom odlukom ograničio vrijeme nastajanja, utjecala je tako da su forme nastale „iz daha“, što je znatno utjecalo na finalni izgled i način na koji je površina obrađena.

Ove figure lišene su bilo kakve ikonološke identifikacije. One više predstavljaju različita stanja duha nego određenog pojedinca, kao što je strogo određeno u ikonološkoj praksi i do sada u sakralnoj baštini.

Položaji tijela većinom su u graničnoj mogućnosti torzija koja je moguća ljudskom tijelu. Ona su nagnuta, iskrivljena, u grču, pod teretom ili u borbi s prisutnim silama… U isto vrijeme su i stabilna, snažna, žilava. Ponekad su iscrpljena, ali onda se osjeća prisutnost neke dolazeće snage. Takav prikaz povećava dramatičnost i ostavlja nabijenu atmosferu nadrastanja sile koja im se protivi, a koja nije prisutna u fizičkom obliku skulpture. Ove radove čine i omogućuju im bitak isti elementi koji su potrebni svakom životu i bitku, a to su: svjetlo, voda, zrak, zemlja, vatra… Ovi elementi neophodni su za proces sazrijevanja onih transcendentnih elemenata koji otvaraju prostor za vječnost, jednom riječju za LJUBAV…

Ova dva teksta govore o dvama proživljenim iskustvima koja imaju istu kronologiju i pojedine elemente koji su se utjelovili u različite oblike i medije, a svjedoče o istom ili za mene JEDINOM u kojem svi JESMO i sve JEST.

Frane Šitum

2017.,NAORUŽANJE ZA MIR

Strukturirana drvena platforma koja nosi predimenzionirani metak simbol je dosadašnjih civilizacijski neuspjelih rješenja za koje se i danas traže odgovori. Figura predstavlja pojedinca koji se našao unutar ove situacije i iz koje ne može izići niti jednim ljudskim do sada izmišljenim konceptom.
Sam naziv upućuje na paradoks, zbunjuje i preispituje neiscrpnu temu koja se proteže kroz sve ljudske civilizacijske koncepte. Riječ je o održavanju „Mira“ i sustavima koji omogućuju njegovu opstojnost. Na ovu temu, razvile su se mnoge discipline i strategije kako bi „ovu stvar“ održale na snazi. Na žalost, u svim sustavima i strategijama prije ili kasnije „stvar“ izmiče kontroli zbog čega se i događaju sukobi i ostale izvedenice. Problemi se javljaju u poimanju i percepciji „Mira“ i kao stanja neke osobe i kao funkcioniranje određenog društva. Takva, različita shvaćanja postaju tempirane bombe, glavno eruptivno gorivo za ono oprečno, odnosno rat.
U težnji da se održi „nešto“ što predstavlja osnovni uvjet za normalni život događa se kontraefekt i samo je pitanje vremena kada će takvo stanje eskalirati i kojih će razmjera biti posljedice istog.
U ovako postavljenoj zbilji i na osobnoj razini teško je, gotovo nemoguće zauzeti ispravan stav jer u trenutku kad to učiniš shvatiš da si upravo tim činom ušao u koncept „naoružanja za mir“. Prethodno navedene misli i činjenice mene osobno dovode u „mat poziciju“ iz koje ne mogu izići. Na kraju, taj fenomen uočavam u strukturama svih postojećih problema, te ostajem dezorjentiran. Uzaludno se trudim pronaći ideju kako da izađem; pa si imaginarno dajem sposobnosti da sam „svemogući“ i da se moje ideje mogu sprovesti na svim razinama,a opet nemam ni približnu ideju kako izbjeći „naoružanje za mir“
Frane Šitum