Jasna Barišić

Izjava autorice o svom radu:
U svojim radovima istražujem materijale i nove tehnike. Trenutno sam fokusirana na rad s odbačenim papirom koji sama recikliram. U procesu rada ga modeliram na podlogu od drva stvarajući bogatu, postojanu, trodimenzionalnu strukturu kao osnovu mog likovnog izražaja. Konstantno istražujem mogućnosti preoblikovanja materije što čini konceptualnu stranu mog rada te nastojim pronači vlastiti izričaj.

Ciklus "Mediteran ili svečanost sunca" /izvadak iz teksta/
Likovno težište u slikama Jasne Barišić nije u antitetičkom paru apstrakcija-figuracija, već u neposrednom čitanju slikarskih vrijednosti. Osim akrilnih boja na svojim platnima ona rabi reciklirani papir i žicu, kao „jeftin“ slikarski materijal, čime skreće pozornost s nedovoljno eksplicitnog „sadržaja“ na nastojanje da se iz jeftinog stvori nešto lijepo. Njezina se platna zato odlikuju raskošnom teksturom koja izrazito naglašava tvarnost, tj. materijalnost slika, često iz „loših“ ili odbačenih materijala, pozivajući se tako na naslijeđe likovne umjetnosti 20. stoljeća. Osobito na autore okrenute sebi, koji su svoj likovni svijet gradili iznutra i nastojali stvoriti umjetnost bez predmeta. Jer većina platna Jasne Barišić može se gledati i kao aranžman forme i boje, i kao krajolik.
Dr. sc. Darja Radović Mahečić, povjesničarka umjetnosti

Ciklus "Dugi rezovi" /izvadak iz teksta/
Jasna Barišić zadnjim slikarskim ciklusom, progovara o osobnom iskustvu pada i uspona, o borbi i nadi, suočavanju i mirenju. Na drvenim panelima sažima intimno kazivanje jedne inspirativne priče modelirajući razne strukture kaširanjem papira. U tom postupku stvaranja, bira materiju koju oblikuje kako bi dobila materičnost u strukturi koja je istovremeno krhka i postojana.
Slikarska podloga tako postaje izdržljivo tijelo koje pokazuje svoje otvorene rane i ožiljke. Ono je obilježeno, izloženo, ali otporno. Na slikarskom tijelu dugim rezovima, autorica zapisuje vlastitu lirsku poetiku slike koja je istovremeno nježna i snažna. Simboličkim značenjima crvene, bijele i sive boje udahnjuje zasebni život pulsirujućim žarištima na organičkoj materiji. U zasljepljujućoj bjelini sterilnog prostora intenzivnost crvene boje utjelovljuje dostojanstvo opstanka i preživljavanja, pobjede i ponovnog izdizanja. Ispod kože, kroz pukotine materije tako izvire srž ekspresije kroz tijelo koje pamti, svjedoči i prenosi.
Marijana Paula Ferenčić, povjesničarka umjetnosti