Marinko Jelača / Unutarnja energija

T.H.: Koliko se dugo baviš grafikom?

M.J.: Jedno dvadeset godina. U zadnje vrijeme radim i keramiku. Zadnjih par godina…

T.H.: Što smatraš važnim za istaknuti kada je tvoj rad u pitanju?

M.J.: Mislim da je važno istaknuti da moj rad ne pripada jednom stilu i da nikad nisam uspavan u jednom pravcu. Istraživanje je moj pokretač. Putovi kojima idem su različiti što me veseli i provocira, tako da sam uvijek zaokupljen pronalaženjem novih ishoda. Ponekad samo pustim da energija poteče kroz ruku i otkrije novi svijet.
Tehnika kojom se bavim tjera me da istražujem djelovanja boje na raznim materijalima koje koristim kao matrice. Kontrast između lirske linije i žestine bojane površine ističe likovnu napetost i dramatičnost koju često prepoznajemo u buktanju energije, stvaranju života – njegove unutarnje strukture. Moji radovi su oda životu mikro svijeta koji nas vječno daruje.

T.H.: Energije obojenih skulptura u prostoru grafike, lirski ugođaji bliski istočnjačkom osjećaju i poimanju duhovnosti…?

M.J.: Ishodište jest u kiparstvu. U osnovi moji radovi jesu kiparski sklopovi, ali mada su u prostoru slike, ne kao slika – kao prozor u nešto; već kao oblik, kao ekspresija energije prisutne u prostoru. Komprimirane energije, sabijene unutar okvira. Pulsirajuće životne energije. Pritom jest zaista prisutna i nježnost ispisa na papiru, što zapad uči od istoka kroz cijelu povijest. Kao i taktilnost dodira praznine. U čistom listu papira. To su vječno otvorene mogućnosti koje stalno provociraju i pokreću duh, rekao bih.

T.H.: Mir oaze usred razigranosti, na marginama obrubljen lepršavošću? Pitam to stoga što u konturi linije osjećam ruku kaligrafa u maniri krokija, a to me upućuje ka strastvenoj težnji ishodištu kroz smiraj kao važnoj odrednici tvog pristupa vlastitom radu…?

M.J.: Može se i tako reći. Svakako je u mome radu meni od osobitog značaja vezanost za intimno kroz introspekciju, promišljanje u miru. Moji radovi nastaju u tišini. Naglasak je na procesu nastajanja, sadržaj dolazi naknadno. Krenem od forme. Sadržaj se naknadno pojavljuje. Važan mi je proces u kojemu sadržaj izranja sam i u kojemu nema predumišljaja u smislu konačnog izgleda. Obožavam grešku. Nedovršenost. Proces za čijeg odvijanja izbacuješ ono što jesi. Ne znam što budućnost nosi. Za sada je tako. Pratim vlastite impulse…

(isječak razgovora vođenog između Marinka Jelače i Tonija Horvatića u subotu, 25. veljače 2012. u Splitu)