Vedran Karadža / Mistika klopke

Odisejska plovidba Vedrana Karadže na velikoj splavi-Drveniku Velom-nastavlja se bez predaha i odmora, uz neprestani cvrkut ptica koje prate živi umjetnički angažman i nezaustavljivu traku vlastitog preobražaja. Radovi, bolje objekti ili asamblaži, ovdje izloženi rezultat su umjetnikovog razmišljanja o umjetnosti, novog pristupa skulpturi koja je otklon od svake konvencije i prilog istraživanju novih mogućnosti skulptorskog govora koji uključuje eksperiment i slučajnost prepoznavanja momenta nastajanja umjetničkog djela. Eksperiment je i u ovom slučaju povezan s ludičkom komponentom, umjetničkom aktivnost koja krši konvencije i čija su obilježja neočekivanost, nostalgija, lucidnost, lakoća a konkretni učinci vedrina, ironija, humor i iznenađenje. Vedranovi motivi i tematika nisu se promijenili, ali kompozicija kao da je dobila neke nove efekte i umnožene asocijacije, spuštanje u prostore unutrašnjeg života koji pronalazi nove centre ravnoteže primjetno jednostavnije i poetski sažetije, ali ne bez imaginacije i unutrašnje mistike. Karadža u novim objektima vidi svojevrsne klopke, zamke ili trapule (The Trap) koje raznim mamcima i stupicama izazivaju ne samo njegovu znatiželju već i našu. Fasciniran bujnošću materije i privučen njezinom skrivenom energijom s površine predmeta prodire u dubine i tu otkriva neki novi unutrašnji život, vrtlog nepoznatih tenzija koje ruše postojeći volumen i težinu da bi oblikovao drugačiji raspored i barem nakratko ukrotio erupciju koja stalno rađa nove forme i izglede. Realnost je u ovakvom postupku neuhvatljiva, umjetnost svoju smisao vidi u ukupnosti preobražaja pa je granica između sanjanog i zbiljskog fiktivna. Ako slijedimo Vedranovu putanju i sami upadamo u zamke novih scena ili seta, budi se mašta koja neovisno od umjetnikove ima svoju logiku i promjenjivi rok trajanja. Skriveni pejzaži asamblaža za svakog pojedinačno imaju biljeg osobne memorije, intime koja dodiruje naše snove i lista pohranjene fotografije u nama.
Potka svakog objekta je konkretna fabula, uvijek neka zanimljiva priča koja spava u utrobi interijera. Dotaknemo tijelo objekta sastavljeno od starih ili odbačenih predmeta, krhotine stakla i drva, špagu, žicu, male predmete odbačene u zaborav… odjednom izniču nove kompozicije, ono prolazno postaje dio naše sudbine pa i svojevrsni memento na našem putu….Alegorijske slike iz svijeta mašte prezentiraju se posredstvom dominantne ideje, tajanstveno povezanih snova i nostalgije, tihe poezije u kojoj se odnekud javi šapat bake, oglasi buka morskih valova, zastenju konopi jedrenjaka, stare daske se orose, harfe i hetere pjesmom mame umorne pomorce, galebovi gugutanjem pozdravljaju bijele vapore…. Ovdje se koristi jedan odbačeni i reciklirani svijet da bi se došlo do novih i zanimljivih poruka koje su istina natopljene osobnim značajkama ali se umjetnik u njima potvrđuje kao baštinik moderne i suvremene kiparske tradicije u kojoj otvara kreativni prostor svom autentičnom skulptorskom projektu.
Fragmenti novog svijeta….

Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu 2002., Vedran Karadža brzo se dokazao kao uporan, savjestan, promišljen i vrijedan umjetnik, svakako kao jedan od najzanimljivijih talenata iz generacije u čijoj je likovnoj i kiparskoj praksi tako intenzivno nazočno postmodernističko iskustvo. Naglašena inventivnost ogleda se u intermedijalnim istraživanjima, točnije grafičkim radovima, fotografiji i skulpturi, koje mladi umjetnik pokušava povezati i aplicirati na nov način, iako slikarski diskurs ostaje dominantan. Njegovi objekti, tabloi ili asamblaži, nisu tek „razgovori“ sa zadanim vrijednostima, već su nove konstrukcije koje sofisticirano problematiziraju nabujale ideje jedne znatiželjne prirode. Raznoliki objekti konstruirani od komada drva, žice, tkanine, konopa, kamena, stakla, kovina i raznih odbačenih predmeta čine gusti i vizualno zasićeni prostor koji pored perceptivnog plana otvara brojna asocijativna polja različita značenja. Asamblaži prizivaju slike starih galija, neobičnih glazbala, svemirskih tijela, čudnih plovila i letjelica koje dolaze iz nekih starih vremena i zaboravljenih civilizacija, mogućih barbarskih reminiscencija. Selekcija materijala nesumnjivo je opsesivna dimenzija stvaranja Vedrana Karadže, sve je podvrgnuto taktilnom ispitivanju, predmeti koji se koriste pripadali su drugim cjelinama, a presloženi u nove forme dobivaju drugačija ‑­
značenja…Njegujući svojevrsni fetiš odbačenih predmeta, od kojih je svaki imao svoju povijest, Karađi se čini da se njihov život nastavlja pa i mijenja percepcijom gledatelja koji stare/nove objekte unosi u svoj imaginativni svijet s više ili manje naglašenim simboličkim konotacijama. Na djelu je svojevrsno komponiranje, a ne modeliranje, pa se i može dogoditi da objekti nemaju izravne reference, nego ostaju magloviti s patinom umjetnikova misticizma u ideji i konceptu. Konstruktivistički pristup objektima, a time i naglašavanje njihovih unutrašnjih struktura, optičkoj dimenziji doživljaja, igri svjetla i sjena, daju posebnu dimenziju. Razigrana mašta autora slaže raspoloživi gradivni materijal u mnoštvo kombinacija koje se vješto koriste praznim prostorom i objektima osiguravaju mobilnost promjenjiva sadržaja kojoj kontrapunkt materijala daje dodatnu dinamiku. Kako bilo, Karadža je u fantaziji, koja se hranila čudesnom ljepotom i ugaslom gamom Drvenika Velog, pronalazio pouzdanog saveznika u stvaralačkom činu, onoj odisejskoj plovidbi kroz fantazmagorični svijet koji mu je pomogao da zadrži prisni odnos sa sanjanim i nedosanjanim snovima, da radosno nastavi igru traganja u kojoj su intuicija i spontanost iznad plana i prethodnog programa.
Najposlije, Vedran Karadža u svega pet godina rada i izlagačke prakse, pružio je dovoljno argumenata da uočimo neprestani i uspješni proces živog traganja i konstrukcije pulsirajućih voluminoznih formi, ali i da osjetimo unutarnji duhovni supstrat koji se krije u svjetovima koji niču u njegovu otočkom atelieru.

Tonći Šitin