Edvin Dragičević

Barbara Gaj:

Predgovor Izložbi Sv. Toma, Rovinj

Edvin Dragičević nam je pokazao dosad nebrojeno puta kako ga zanimaju različite tematike i spajanje potpuno različitih stilova i tehnika. Koliko god se kroz svoje radove referira na postmoderni svijet, autor ostaje vjeran tradicionalnim grafičkim tehnikama redefinirajući ih i kombinirajući ih sa suvremenim izričajem. Takav je slučaj i s recentnim izložbenim ciklusom koji obuhvaća tri veća rada i tridesetak grafičkih listova manjih formata.
Stilizirani, crni vojni bunkeri – minuciozno i majstorski grafički oblikovani – podsjetnik su neuništivosti i neprobojnosti. Nisu to prikazi ruševnih ostataka bunkera iz nekih minulih vremena nego bezvremeni, gotovo monolitni monumenti koji djeluju pomalo nestvarno kao iz nekog drugog paralelnog svijeta ili budućnosti; svijeta koji i nije toliko različit od našeg, u kojem je utrka za moći i novcem također rezultirala nasiljem, kaosom, ratovima... Bunkeri koji bi trebali predstavljati sigurnost, ipak djeluju hladno, teško i izolirano, podsjećajući na otuđenost i usamljenost pojedinaca u društvu u kojem izostaje bilo kakva empatijska i humana komunikacija.
Nadahnut tematikom bunkera i djelom Paula Virilia, Dragičević na vrlo malim formatima uspijeva izvrsno predočiti monumentalne prikaze bunkera različitih oblika i vizura koji prema tipologiji oblika u Viriliovom djelu Buncher Archeology ponekad bivaju antropomorfni i zoomorfni. Koliko god imali apstraktne oblike, poneki od njih imaju oblike i vizualne strukture nalik onima na ljudskim i životinjskim tijelima i licima. Sam Virilio piše u predgovoru, „Lovio bih te sive oblike dokle god mi ne bi prenijeli dio svog jada, dio svojih tajni...“, dajući im na neki način osobine i emocije ljudi.
Na većim prikazima bunkera, superpozicironirani su papirnati avioni, naznačeni linijski crvenim konturama, dematerijalizirajući pojam samog aviona kao mašine te njegovog aspekta kao sredstva u kontekstu rata ili u novije vrijeme terorizma. Upravo kao suprotnost s materijalnošću crnih bunkera, jednostavni i transparentni i avioni vraćaju onu dječju nevinost i naivnost igre letećim papirnatim avionima. Prolaze s lakoćom kroz statične, teške i masivne bunkere.
Bunker, ovaj specifični arhitektonski fenomen, stvoren u defenzivne svrhe, za većinu ljudi predstavlja značajan trag; zapis iz povijesti u kolektivnoj memoriji te nam ostaje kao podsjetnik na bolne i traumatske događaje iz prošlosti, ali i činjenicu da se sukobi, agresije i ratovi još uvijek događaju i u 21. stoljeću. Prema riječima samog autora, „simbolika je jasna, ne postoji mjesto potpune izolacije i sigurnosti ni od drugih, a niti od nas samih ...“
Autor je ovaj ciklus grafika izlagao dosad samo u inozemstvu (Rumunjska, Bugarska, Egipat), a sada su dostupne i hrvatskoj javnosti. Dragičević je dobitnik brojnih prestižnih međunarodnih nagrada te je ova izložba jedinstveni uvid u njegove recentne radove.
Barbara Gaj

*"I would hunt those gray forms until they would transmit to me a part of their misery, a part of the secret...", Paul Virilo, Bunker Archeology, Princeton Architectural Press, New York, 1994., str. 11

Barbara Gaj

Margarita Sveštarov Šimat:

Povodom izložbe grafičke mape, Kabinet grafike HAZU, Zagreb 2009.

PRIJATELJI SU MI BOLJI NEGO ŠTO IZGLEDAJU
Ono što nije upitno, no ipak trebamo naglasiti — jer je riječ o osobenosti i posebnosti autora — jest Dragičevićeva majstorska zanesenost, sabranost i usredotočenost prema tehnici i svim njezinim oblikovnim, posredujućim i semantičkim vrijednostima. K tome to su isti oni razlozi zašto je detalj motiva i rukopisa njegova bakropisa A što ako Vam se sviđam (2008.) koji prikazuje siphonapteru iz obitelji pulicidae ili običnu buhu, uzet na gotovo amblematičan način, za ilustraciju naslovnice kataloga 5. hrvatskog trijenala grafike. Buha visi svojim dlakavim udovima, s desnog gornjeg kuta knjižnog formata, senzibilizirajući nas za tehniku besprijekornog jetkanja pedantnog naturalističnog crteža koji ne ispušta niti jedan detalj. Čini vidljivim ono što intuicijom, u autentičnom mjerilu tog insekta, većina nas urođenim zazorom i nelagodom prema plazećim, letećim i skakutavim insektima, niti može niti želi vidjeti. Govori o vještini hranjenoj ironijom u kojemu ružno — kojemu u tom trenutku više ne znamo definiciju — i ono što se otklanja iz domene estetike dotiče granicu čudovišnog i lijepog. One koja potječe iz arhetipskih izvora i posve iracionalne privlačnosti koju gajimo prema horroru. Kao što će Vladimir Nabokov kada piše o Kafkinu Preobražaju ustvrditi da crna buba tvrdokrilac, u koju se pretvara Gregor Samsa, ima ljudski pathos u grotesknom obliku koji se pretpostavlja
da nema duše tako i Dragičevićevi entomoni u njegovu bakropisnu dekafolijumu (deset
bakropisnih otisaka koji nastaju u razdoblju od 2006. do 2008. godine) imaju dvosmislenu narav u kojem pretpostavka o nepremostivoj različitosti s ljudskim rodom biva posve pokolebana. To radi doslovnim prijenosom njihove anatomije i opisa kao već gore spomenutu običnu buhu, kao Isopodu (Povratak na staro zna biti sladak) i Belostomatidu (Ovo stvarno nisam želio) ili hibridnim kombinacijama obitelji Scarabaediae (Dobro je ulagati u sebe), Gomphidae u trupu i zatku s krilima
Cordulegastride (Težina je prevelika)… itd. Komponiranje otiska s dvije ploče konceptualizira čitav ciklus. Na donjoj manjoj, u crvenom slogu male arhaične kapitale, dodan je posve osoban šaljivi komentar u duhu, kako je to već kod Dragičevića prepoznato, dobrohotne malicije mediteranskog podneblja. Komentar pripitomljava iposvaja motiv u prostor autorironije, istodobno budeći jedan uopćeni žalac cinizma. No, cinik ili virtuoz s nagnućem prema zazornom motivu on svojim entomološkim repertorijem istodobno zaziva stare osamnaestostoljetne Historie naturalis i duhom pripada kompendiju kulturne entomologije, simbola, metafore i psihoanalize sa fobijama i filijama prema kukcima. I na kraju kako su mogući interpretativni ključevi uvijek i u etimologiji oblika i imena, obratimo se latinskom korijenu insecta (insectare = zarezati, urezati), grčkom entomos (izrezan na komade ili graviran i segmentiran) te nerijetko u prirodnoj znanosti upotrebljavanoj hrvatskoj riječi za kukac = zareznik od kojih svi opisuju podijeljenu anatomiju njihova tijela. Naime svi oni povezuju Dragičevićev odabir upravo tog motiva koji već u korijenu svojega imena pretpostavlja jasnoću komponiranih anatomskih struktura i dubinu jetkanja urezanog crteža.

Margarita Sveštarov Šimat

Tamara Visković:

Povodom izložbe u Salon Galić, Split 08.-15 lipnja, 1999.
(Serija linoreza)

Postoje likovna djela koja se gotovo fizički opiru deskripciji. Djela promišljena i reducirana tako da riječi do njih dolaze nespretno i teško, prevrčući putem lucidne misaone konstrukcije i gnječeći nježne asocijativne čahure poput golemog, dobroćudnog slona na čajanci. Djela koja su do te mjere očišćena od naracije da ih automatski čitamo kroz prizmu znakovnog i simboličnog, kao nekakve neverbalne rebuse bez definiranog oruđa dešifriranja. Zajednička osobina svih takvih djela jest dovršenost procesa pretvaranja odraza u izraz, pasivnog u aktivno, procesa na koncu kojeg predmet oljušten od naslaga svakodnevice i sveden na svoje konstitutivne elemente, evoluira u svojevrsni primopredajnik značenja i asocijacija.
U grafikama Edvina Dragičevića prepoznajemo kako opće karakteristike tog procesa, tako i neke sasvim osobene postupke. Motiv, koji zbog svoje izoliranosti i morfološke jednostavnosti višestruko dobija na težini, jasan je i koncizan kao likovna refleksija čiste činjenice. On je iskoračio iz svijeta stvarnog prostora i to ne samo formalno, fizički sažet u znak i okružen prazninom, već i sadržajno, te od promatrača ne traži interpretaciju već identifikaciju. Možda najvažnija osobina ovih grafika, autorski je potez koji određuje njihov identitet, dinamika je postignuta manipuliranjem suprotnostima. Prvi i najočitiji dualitet je onaj između minucioznog realizma grafičke tehnike i ne-realističke prirode djela.
Zatim, tu je i podvojenost između jakog osobnog, hermetičkog asocijativnog lanca i težnje za komunikacijskom čistoćom simbola. Na više se razina sukobljavaju elementi unutrašnjeg uređenja rada – razum i logika sa nagonom i fantazijom, apstrahiranje i analiza, poetičnost i metodičnost, indukcija i dedukcija, individualno i opće. I kompozicijski se radovi temelje na osjetljivoj ravnoteži suprotnosti i dvojnosti. Simetrični su i sastoje se od para predmetno-sadržajnih elemenata čije likovne i simboličke silnice vuku u suprotnim smjerovima – napetost geometrije i opuštenost organske forme, razigranost intuitivnog i odmjerenost razumskog i možda najznačajnije od svega – ravnoteža između vjere u ljepotu, značaj i integritet prirodnog predmeta i svijesti o predmetu kao evokativnom sredstvu i poruci. Edvin dragičević govori prvenstveno likovnim jezikom. Čak i kada je njegova redukcija više racionalna nego estetska, selekcija i sistematizacija rada je llikovna.
Linije, oblici i nijhovi međuodnosi, prostorna organizacija i kompozicija ne zanemaruju se u ime značenja ili radnje. Znamo li da je donedavno autor inspiraciju crpio iz svijeta mitološkog bestijarija i povijesno- ikonografske rirznice, te puštao da ga vodi nemirna linija te gotovo pogansko veselje i bijes, motivi i metodičnost novih radova predstavljaju iznenađenje. A u stvari, nema mjesta čuđenju. Ove se grafike obraćaju istom onom kolektivnom sjećanju i iskonskim životnim impulsima, jedino što se sada odnose na moderne mitove i privatne legende, a neuobičajeno trijezno nametanje kompozicijskog reda pomoću redukcije i multiplikacije tek je primjeren pristup našim suvremenim totemima i malim, životnim groteskama u njihovoj sjeni.

Tamara Visković