Luka Duplančić / Preko crte

Preko crte Pišem o sebi istom tom olovkom u istu tu bilježnicu sa skicama kao i kada pišem o njemu ili njoj. No, više to nisam ja već neki drugi život koji tek započinje, zapisat će jednom prilikom avangardni pjesnik, dramatičar i romanopisac Samuel Beckett. Čitajući ove tekstualne linije ne mogu ne povući analogiju s crtačkim pismom koje stoji pred nama, kao i s crtalačkim i stvaralačkim postupkom uopće, jer kroz ovdje prisutnu izložbu crteža i njegovih svakodnevnih upotreba i finalnih primjena gradi se upravo: mnogo života u malom, vlastiti obris, markantni ton linije- karakterno tanke, tvrde, nježne ili isprekidane – te životni poziv, na razmeđi likovnih umjetnosti i dizajna vizualnih komunikacija.

Svaki potez ovdje ima svoju funkciju isto koliko i svaka funkcija određuje jedan potez. No, je li to baš tako? Ono što je ovdje zasigurno najzanimljivije je kada taj isti potez preraste svoju funkciju i zagubi se u procijepu između – u skicama, u pripremnim radnjama, repetitivnim postupcima, u trenucima dokolice, zaigranosti, osobnim dvojbama i duelima… onda kada 20 000 milja pod morem izmakne kontroli okvira u borbi s enigmatičnom morskom nemani kako bi se nakon nekog vremena poluiscrpljene spustile na stranicu i susrele s lakoćom postojanja šuškajućeg svijeta bajki i pripovijetki Ivane Brlić-Mažuranić, ili pak cinizmom i surovošću gubitka društvenog tkiva u današnjoj Lijepoj našoj raskrinkanog kroz Novosti.

Crtež je ravna i zakrivljena linija nečijeg karaktera i njegovog ritmičkog tijeka – uspjele i neuspjele priče. Ali budimo iskreni sami prema sebi: situacija nikada nije potpuno crna, a kamo li bijela. Na trenutak će tako akvarelni postupak rastočiti knjižicu vinskih ideja i pozvati na zvučnu sinesteziju na putu za Babe. Ili drvenom bojicom uz Paška svečano obećati da je čitanje naše najveće blago usmjeravajući nas ka Gradskom kazalištu lutaka. Hoće li nas ipak uspjeti zadržati baš danas kada sve prebrzo teče i otima nam pažnju? Danas kada su naši očni živci bombardirani raznim porukama i teško je razlučiti bit od balasta, stvarnost od iluzije.

Stiješnjen sam između crne i bijele, približavam se, udaljavam, klataram i klackam, udišem i izdišem. Gravitiram do Maxon Universala u vrtlogu Perpetuum fritula. Postoje dobre i loše iluzije, a crtež jest gola stvarnost unutar iluzornog postupka.

Crtati je misliti isto koliko i pisati ili artikulirati svoje stavove usmenim putem. Sjetimo se samo kako su nas kao male ‘tjerali’ istraživati i opažati raznovrsne crte, njihove suodnose i kombiniranja s točkom, plohom i bojom. Nismo li, kako bismo ušli u školski panteon, morali pokazati da je kvadrat kvadrat, a čovjek čovjek? No, jesu li nas baš tjerali, ili je taj poriv došao sam od sebe, kroz znanje o svijetu koji nas okružuje? Psiho-motorno, senzorno, životno korisno: crtanje.

Nakon što smo toliko toga rekli o crtežu, osnovnoj komunikacijskoj komponenti raznovrsnog i raznorodnog stvaralaštva Luke Duplančića, vrijedi primijetiti kako se dalje deklinira njegova specifična upotreba u svijetu vizualnih komunikacija. U svojoj primjeni i vizualnim raščlambama u znakovnom kontekstu svijeta i jezika potrošnje, dizajner odgovara na svojevrsnu narudžbu, najbolje što može ili misli da može. U danim okvirima Duplančić osluškuje uvjete i kontekst svake narudžbe, kako bi na nju odgovorio paletom rješenja kroz koja crtežu uvijek daje na važnosti. On tijekom tog postupka odolijeva, ali i vješto koristi digitalne mogućnosti za dodatne dorade motiva ili pak umnožavanje i pripreme za tisak; jer crtež je posvuda, i ostat će naše komunikacijsko vezivo i u slučaju da verbalno ili tehnološki zanijemimo.

Crtež ostaje nosivim zidom Duplančićevih vizualnih rješenja; zagovarajući crtež on zagovara važnost prijenosa osnovnih crtačkih vještina na širu zajednicu, njihov kolektivni značaj, zajednički resurs i socijalni kapital izvan okvira dane narudžbe i ekonomske računice.

Ivana Meštrov