Tea Morić Šitum

2015./2016. Ciklus "Alegorijske plovidbe"

Zakoračimo li u prošlost autoričine bliske okolline, pronaći ćemo se u vremenu kada je slikarstvo bio cijenjeno znanje, riba je bila hrana siromašnih a ribarenje je bilo jedina hraniteljica obalnih područja. Danas turizam cvjeta, slikarstvo je kažu mrtvo a drveni brodovi polako ali sigurno odumiru iz naših sjećanja...
Ovom prilikom Tea nam se predstavlja slikama u tehnici akrila na platnu, te digitalnim radovima koje naslanja na ovu neiscrpnu temu.
„Tea nam Alegorijom plovidbe ukazuju na činjenicu da arhetipski motivi mora i brodova sami po sebi niti jesu niti mogu biti klišej i kič, već takav može biti isključivo plošni i posve pojednostavljeni tretman kojem su prečesto izloženi. u zadanom kontekstu, paradoksalno hrabro i buntovno odabirući temu plovidbe, pokazuju nam koliko i kako umjetnost transformira fragmente svakodnevnice, čineći ih začudnima i slojevitima. Tea je zadržala veću dozu realiteta, ona slike gradi igrom zasićenih i čistih akrilnih boja, mrljom i linijom koja ponekad ocrtava vjerni prikaz, a ponekad samo siluetu objekta. Čak i kada prikazuje tijelo u pokretu, iz njega izbija gotovo pa metafizičko strpljenje koje ribarenje zahtijeva. mogli bismo zamisliti da likovi u ovim pozama stoje čitav svoj životni vijek i ne bismo bili daleko od istine. ribarenje tako postaje (pre)slika života provedenog u čekanju i beskonačnom potezanju unutar mora različitih mogućnosti. Plovidba je alegorija života i čovjekove sudbine, a ova Teina ujedno je alegorija slikarstva i umjetnosti općenito. isti motiv, naizgled uvijek ista repetitivna radnja, a rezultat uvijek tako nov, drugačiji i svjež! Plovidba omogućava ne samo fizičko već i duhovno i iskustveno napredovanje. Tei ona je omogućila razvoj vlastita stvaralačkog momenta variranjem i istraživanjem danas naizgled banalnih i potrošenih slikarskih motiva.“
Iz predgovora Antonija Eremut Erceg

2014/2015. Ciklus „Reci Luci nešto lijepo...“

Ciklus je nastao iz procesa promatranja i bilježenja okoline u koju sam se friško doselila.Prvo su nastajali fotografski zapisi koje sam koristila kao misao vodilju, osnovnu konturu kompozicije, ostatak slike ispunila sam vlastitošću. Lijepo u nazivu odnosi se na iskreno, a ne nužno ono što je estetizirano. Ovim ciklusom želim ukazati na malu iskru jednostavnosti svijeta koji nas ukružuje. Bojim se da je iskrenost posebno zanemarena disciplina u likovnoj umjetnosti, ako je još uvijek mogu nazvati likovnom – prije nego teoretskom. Misao kojom želim prožeti svoju izložbu je poklon. Želim pokloniti publici dio sebe, ukazati na ljepotu savim banalnih stvari poput vlastitog susjedstva.
Kuće su za mene osobni simboli obitelji, motiv koji se mijenja u odnosu na perspektivu. Mijenja se i u odnosu na vrijeme, svijetlo, doba dana.... Kada prolazim pored tih kuća uvijek razmišljam o ljudima koji u njima žive. Promatram instalacije na njihovim prozorima, balkonima, garažama. Promatram Svjetlo koje mijenja u potpunosti arhitekturu, vrijeme koje blijedi fasade i potiće raspadanje. Sve to promatram, bilježim i na kraju slikam.
Prostor koji slikam, oplemenjen je slikovitošću stabala koji okružuju čitavo mjesto. Svaka kuća pored sebe ima svoje stablo. Svoja osobna pluća, zaštitu od vrućine, zaštitu od vjetra, spokoj, miris, život.
Tekstura na slici ima kvalitativno jednaku važnot kao i sama boja. Za mene su slike živi organizmi, a tekstura mi je nužna da bih prenila doživljaj u potpunosti. Dodirivanje slika je poželjno.
Slike nisu nužno stilski zaokružene, kao što nisu ni ljudi potpuno kompatibilni pa svejedno žive u zajednicama. Cilj je zaokružiti pojedinu sliku kao pojedinu priću za sebe, prikazati emocionalnu projekciju.

Tea Morić Šitum

„Triptih za Lijepu našu“

Riječ je o Mentalnoj mapi u nastajanju koja se sastoji od fotografija, kolaža i raznih nepoželjnih pitanja. Rad započinjem ja tako da dovedem u odnos sve što se nalazi na ploči pomoću pitanja i citata koje ispisujem prostoručno na ploču. Ostavljam i prostor za intervenciju. Pored rada izložena je kutija s kredama a crna podloga otvorena je za intervenciju. Pitanja koja postavljam nisu samo moja osobna, nego društvena, univerzalna. Npr. Zasto nista nismo naucili iz povijesti? zasto se sramimo proslih "junaka"? Tko je junak uopce? zasto zarađujemo na tuđoj muci? I zašto uvijek čekamo da netko drugi riješi naše probleme? Kako prihvatiti sadašnjost ako nismo prihvatili vlastitu prošlost? Kako ćemo znati poštovati današnje heroje, kad nekadašnjima ime zatiremo? Kako obnoviti posrnulu industriju ako čekamo? Što čekamo? Hoće li ikad biti bolje? Drugačije?

Tea Morić Šitum

“D1 Kolažiranje stvarnosti”

Moj život na relacijama, a posebno tijekom studiranja na relaciji Zagreb- Split, rezultirao je pogledima iz raznih perspektiva. Gdje god bila, čula sam iste ili slične informacije, ali različito prezentirane, kolažirane, što me navelo na razmišljanje o reinterpretaciji jedne činjenice. Kontekst u koji se stavlja istinita informacija u potpunosti mijenja informaciju. Ista stvar događa se i u likovnom jeziku.
Kada fotografiji kao dokumentu, dokazu stvarnosti, dodamo neku potpuno drugu, naizgled nevezanu fotografiju, ona gubi svoju snagu prezentacije istine i postaje likovni objekt u službi čuđenja. Što je sad ovo?
Medijska reprezentacija stvarnosti u biti čini baš to. Uzevši pod svoje okrilje stvarne činjenice, prezentira sadržaj kako god propagandi odgovara. Koliko smo puta bili svjedoci sličnih manipulacija u stvarnom životu? I postoji li uopće način prezentacije apsolutne istine? Fotografija u svakom slučaju, koliko god zavodljiva bila, nije apsolutna istina, samo je proteza, dio činjenice, a stvarnost je prepuštena na volju primatelja informacija.
Plakat kao medij pripada likovnoj umjetnosti, jer unutar margina stranica podliježe pravilima likovnog čitanja od proporcija do zlatnog reza i fonta. Međutim, plakat je i vizualni jezik koji mnogo izravnije djeluje na široke mase od jezika klasične umjetnosti (zbog raznih mistifikacija vezanih uz umjetnost). Vizualni jezik pripada svima, i odgaja se neposredno.
Danas, kada nas kompjuterska vizualistika ili brendiranje potpuno otvoreno posjeduje, smatram da je potrebno razvijati svijest o načinu gledanja i viđenja. Iako je pismo u prošlosti razvijano od slikovnih znakova koji su se razvili u apstraktni oblik, danas je u sukobu sa piktogramima. Svoje bih plakate nazvala otvorenim fotografskim piktogramima koji bježe od jedne univerzalne interpretacije vizualnog objekta otvarajući horizonte za nova pitanja, a s njima i promišljanja.
Prolazeći nekad glavnom, danas zaboravljenom državnom cestom od Zg- do Splita osjećala sam potrebu dokumentirati stanje na njoj. Kako sama fotografija nekad i previše nepotrebnih informacija odašilje, pokušala sam reducirati nebitno. Iz više navrata pokušala sam zabilježiti koja je točna lokacija snimljenih fotografija. Nisam uspjela. Pamtim samo osjećaje. Mirise. Boje...Slike blijede.
Dakle, ovo (re)prezentirano samo je dio priče o začudnom putovanju na državnoj cesti D1 od Zagreba do Splita. Uživajte!

Tea Morić Šitum