Dodig Tomislav

Tomislav Dodig ciklusom skulptura ˝Mreža˝ predstavlja seriju ljudskih figura modeliranih uz prethodno oblikovanje žicom na koju je potom nanesen gips. Posebnost ovog tipa modelacije ponajviše se uočava na površini tijela gdje tragovi žice, koja je ponegdje i korodirala, poput kostura izviruju van dajući skulpturama, zajedno uz karakteristično izduženu modelaciju tijela, svojstven i prepoznatljiv izgled. Lazurnim nanosima lokalnih boja na odjeću i modelirane predmete dodatno podcrtava teksturu neobrađenog gipsa, izbjegavajući izgled glatke ispoliranosti površine, umjetnik radije želi dočarati raspadnutost, titravost i nestabilnost prikazane materije u svrhu prikazivanja ljudske figure koja gotovo da i nije tjelesna, ona je eterična i rasplinuta te podređena narativu kojeg želi prenijeti. Likovne kvalitete Dodigove skulpture prvenstveno se ostvaruju kroz liniju, a tek onda kroz volumen, što se najbolje može uočiti kod skulpture ˝Gospodar˝ čije je modeliranje gipsom izostalo, a prikazane su dvije figure u potpunosti izvedene od žice s fokusom na dinamici i suodnosu kojeg tvori interakcija gospodara s bičem i klečećeg roba, ujedno otkrivajući promatraču proces nastanka skulptura koji prethodi dodavanju gipsa.
Radovi prikazuju ljudske figure u uobičajenim svakodnevnim situacijama, a poveznica koja ih ujedinjuje u jednu cjelinu (uz iznimku skulpture ˝Fetiš˝) njihova je zaokupljenost mobitelom. Dodig satiričko–kritičkim osvrtom prikazuje prepoznatljivu sliku današnje neposredne stvarnosti gdje svakodnevna upotreba tehnologije, s naglaskom na sveprisutnost mobitela, često izmiče ljudskoj kontroli. Pretjerana upotreba mobitela u najrazličitijim društvenim okolnostima dovodi do banalnih radnji koje često stvaraju apsurdne situacije i upravo taj moment umjetnik fokusira i parodijski ilustrira prikazujući čovjeka na koncertu za klavirom koji poseže za mobitelom (˝Pijanist˝), čovjeka na zahodskoj školjci s mobitelom u ruci (˝Čovjek bez papira˝), radnika koji prepušta svu težinu tereta drugom radniku kako bi se mogao posvetiti ekranu (˝Radnici˝) ili par u ljubavnom zanosu koji istovremeno promatra svoje mobitele (˝Ljubavnici˝). Likovi odaju pasivnost, ravnodušnost i neopterećenost okolinom u koju su smješteni, a umjetnik ponegdje u potpunosti izostavlja modeliranje njihovih lica svodeći ih na izobličene amorfne, gotovo rastapajuće, forme sugerirajući time da njihova individualnost nije važna, oni su svedeni na konzumenta/statista čija je primarna uloga, u vrtlogu potrošačkog ciklusa, držati predmet - proizvod - mobitel. Likovi koji gube svoju individualnost, uz dojam raspadanja i poroznosti materije, promatrača dovode do zaključka o negativnim posljedicama takvog, često nekritički prihvaćenog, načina ponašanja.
Kroz skulpturu ˝Fetiš˝, inspiriran ritualnim plemenskim običajima, umjetnik dodatno razvija ovu ideju modelirajući lik namijenjen skupljanju štetnih zračenja i ostalih mogućih negativnih utjecaja mobitela. Ekspresivnošću izvedbe ˝Fetiš˝ nadilazi ostale skulpture unutar ciklusa izvijenim linijama tijela asocirajući na nervozne linije Egona Schielea i naglašavajući duge ruke koje simbolično završavaju u obliku prekinutih telefonskih žica. Gotovo raspadnuta figura, tamno-crvene boje govori da je proces ´prikupljanja štetnosti´ na samom kraju nagovještavajući njeno potpuno nestajanje. Posljednja skulptura iz ciklusa naziva ˝Ultimate Selfie˝ sastoji se od alegorije smrti i nasmiješenog mladog čovjeka, a riječima umjetnika, posvećena je seriji nesretnih slučajeva ljudi koji su stradali pokušavajući snimiti selfie na nedostupnim lokacijama. Možda upravo ovom skulpturom Tomislav Dodig ponajviše ističe svijet obrnutih vrijednosti u kojem su se ljudi našli, neprilagođeni na novonastale promjene i sveprisutnost tehnologije, usvojivši oblike ponašanja koji rade protiv pojedinca i koji su u konačnici doveli do ekstremnih primjera ljudi koji su izgubili živote pokušavajući napraviti ´dobar selfie´.
Dodigove skulpture svojim izduženim proporcijama i raspadajućim površinama tijela mogu podsjetiti na pop-art ´verziju´ Giacomettijevih skulptura, mada se ovdje radi o upotrebi gipsa koji je po svojoj prirodi lakši i potrošniji materijal od bronce, te kao takav više odgovara estetici pop-art-a. Poveznica s pop-art-om je i umetanje limenke Coca-Cole u skulpturu ˝Radnici˝, iako prebojana bijelom bojom i uklopljena u prikazani motiv, konture i dimenzije ovog ikoničnog predmeta pop-kulture premještaju rad u drugačiji umjetnički kontekst korištenjem svojevrsnog asamblaža. Za Dodigove skulpture je ipak jasno da su lišene neposrednog uzora i iskazi su umjetnikove unutarnje nužnosti da komentira i propituje svijet oko sebe balansirajući između simpatične narativnosti koja iznenada prelazi u kritičnu ciničnost Kienholzovog tipa prikazujući razotkrivajuću stvarnost.

Aleksandra Majstorović