Grgat Marko

Govoriti o antici kao mjerilu za težnje suvremene umjetnosti naizgled je neuvjerljiv oksimoron, međutim, Marko Grgat uspješno dokazuje suprotno svojom izložbom „Fragmenti“. Umjetnički serijal od šest terakota predstavlja produkt autorove inspiracije grčkim kanonom i filozofijom. Poštujući topografiju antičkog kiparstva, ističe autentičnost rada ali i subjektivnu interpretaciju „naučenog“ sa suvremenim konceptom. Smatrajući grčko kiparstvo estetskim vrhuncem klasičnoga doba, Grgat svoje idealizirane skulpture ograničava za cjelovitost - oduzima im dijelove torza, glave, kose, očiju, pokušavajući seciranjem subjekta postići nostalgiju za nepovratnom i zauvijek izgubljenom cjelovitošću. Stvarajući im „ožiljke“, čini ih estetski zanimljivijima te istodobno postiže dojam autentičnih grčkih skulptura pronađenih ispod slojeva zemlje nad kojima su nastajale nove civilizacije i nadvladale one minule. Bez obzira na njihovu nepotpunost i osakaćenost, skulpture odišu snagom i impozantnošću. Spoj suvremenog i antičkog ističe se i u figuralnom ophođenju skulpture gdje umjetnik iskazuje svoj intelektualni i kreativni rad oblikovanjem njihove facijalne fizionomije prema grčkim normama, ali stvarajući svoj originalan lik. Modelirajući na klasičan način koji se očituje i u tehnici umjetničkog djelovanja pečenom glinom, pokušava uspostaviti doživljaj serijala te pridonosi njegovoj autentičnosti. Tako nastoji potvrditi doživljaj „starog“ u suvremenom svijetu.
Autor djelo ne secira samo u vidljivoj formi, već i u onoj intelektualnoj i kreativnoj, davajući prostor promatraču na putu ka stjecanju vlastitog mišljenja. Apstrahiranjem navedenih značajki fragmenti postaju cjelina te djeluju kao takvi. Ignoriraju „nesavršenost“ cjelovitosti vizualne domene poigravajući se vremenskim odsječcima, a istodobno ističu žig priče ispričane sebi svojstvenim osobinama.

(Anđela Prnjak, kustosica izložbe ˝Fragmenti˝, Galerija umjetnina, Split, 2015.)