Hraste Kažimir

Kažimir Hraste

KIPAR ŠIROM OTVORENIH OČIJU

Joško Belamarić

Mašta, uzlet mašte, duhovitost mašte – prve su misli koja mi padaju na pamet kada trebam govoriti o umjetnosti Kažimira Hraste. I pri tome ne mislim samo na čitave cikluse kipova, reljefa, kolaža, slika i crteža koje je ostvario u ovih tridesetak godina, nego i na brojne razgovore koje smo vodili u atelijeru, na izložbama i u susretima, u kojima sam uvijek učio vidjeti drugačijim očima neku stvar ili pojavu, nekog poznatoga, u neočekivanim asocijacijama ideja. Povrh toga, malo je danas umjetnika koji poput njega precizno znaju iskazati ono što su napravili i što žele raditi. Davno je rečeno: umjetnost je posvuda oko nas; tu je ako znamo prepoznati likovni potencijal u tome što nas okružuje. A Hraste je majstor uspostavljanja asocijativnih kopči. Nedavno smo zajedno putovali po Siriji i Libanonu. Nikad nisam na takav način mogao dubinski, tematski i «čisto likovno» povezati nevjerojatnu opulentnost prošloga s onim što je nad korom sadašnjega. (Valjda će i iz toga proizići neki novi ciklus.) A, asocijativno mišljenje i moć metaforičkog doživljaja svijeta jedino je što ne možemo naučiti: ili je imamo ili nam nije dana. Smisao umjetnosti nije u repeticiji vidljivoga, nego da stvarnost oko nas učini vidljivom.
Postoji, naravno, niz valjanih definicija kiparstva i njegovih podjela. Definicija po kojoj se umjetničko djelo mjeri po svom odnosu naspram stvarnosti - najlegitimnija je u tradicionalnoj povijesti umjetnosti. Stoljećima je dograđivan tipski obrazac kipara koji radi po uzoru na prirodu, bilo da poput Lizipa ili Rodina, kako se pričalo, odlijeva kip prema živom modelu, ili da poput Michelangela model raspinje da bi što uvjerljivije predočio njegovu patnju. Umjetnik, po toj definiciji, ne samo da promatra prirodu - on je nadilazi, dovršava i usavršava. U krilu takove ideje razvija se, na primjer, priča o Pigmalionu, gdje kip prelazi crtu između umjetnosti i stvarnosti i ulazi kao pozvani gost u ovaj život, kakav on već jest. Zanimljiva podvrsta istog klasičnog mita jest priča o Pinocchiju gdje obrtnik nije u stanju prepoznati život u komadu drva nego se život sam otima iz njega. U prvom slučaju imamo umjetničko stvaranje, u drugom nalaženje. Gdje tu naći Hrastine skulpture? Većim krilom svoga opusa on se izražava klasičnom antropomorfnom figurom. Pokušalo se to kiparstvo izvesti iz kubističke tradicije što je dobar pokušaj, ali koji zaslužuje podrobnije promatranje. No možemo li se složiti s takvom genezom Hrastinih prostornih strojeva? Premda kubistička skulptura ne predstavlja konzistentan pojam, za razliku od kubističkog slikarstva, može se kazati da ona počiva na zanimanju za cjelovite forme sazdane od igara izlomljenih prostornih planova, u paradi raznovrsno složenih, često proizvoljno izabranih materijala. Važno je, međutim, istaći da ti neorokoko-kubistički asamblaži i konstrukcije imaju uvijek za cilj stanovito magijsko djelovanje, dodirujući se na specifičan način s nadrealističkom poetikom. U Hrastinim pak kipovima ne vidimo simboličkih sedimenata. Kubizam u krajnjoj liniji pretpostavlja određenu kubaturu forme, zatvaranje neke prostorne cjeline, dok se kod Hraste radi jednostavno o čistoj plastičkoj energiji složenoj u otvorenoj prostornoj strukturi koja se opire bilo kakvoj standardizaciji tipa. Ali, umjesto klasične figure koja se oslobađa iz bloka mramora ili panja, ili namjesto nabrekle skulpture koja izgleda kao istisnuta iz kalupa, i umjesto ideje volumetrijskog zgušnjavanja određenog tipa, njega zapravo zanima anti-volumen ili volumen koji se ludički raslojava u prostoru. («Zanima me energija skrivena u unutrašnjosti kipa, u klasičnom smislu.») Mnoga njegova djela podsjećaju na izjavu Mauricea Ravela: «Moja je kompozicija gotova. Nedostaju mi još samo teme.»
Hrastina misao vodilja je isljeđivanje pulsiranja obrisa, ispitivanje, analiza ritmova zglobova aktova, figura, «strojeva». Ritam je tu važniji od melodije i harmonije. Pritom ne koristim glazbenu terminologiju slučajno: toliko je njegovih kipova, reljefa i crteža kojima je glavna tema rezonancija bridova, jeka linija. («Kompaktnost stakla i čvrstina željeza imaju jednaku zvonkost.») Zanima ga ono što je u mijeni, nedovršeno, dinamičko. («Želio sam spojiti dva oveća komada drva, ali spojiti na način da istovremeno budu i spojena i slobodna.») U središtu njegova prosedea je sam rad, intuiranje, preslagivanje… Pritom ga često više zanima ono što mu nije uspjelo, od onoga što može u galerijski prostor. («Promašaj je za mene obrnuti pogodak.») Svaka njegova skulptura pokazuje koliko je kratak put od inženjerskog do ekspresivnog, od hladnog do toplog, od konstruktivističkog načela do ludičkog skladanja, od tenzije do anti-tenzije, od anti-volumena do čistog prostora. Od svih atributa klasične skulpture Hrastina još zadržava, pogotovu pod blagim raspršenim osvjetljenjem, samo nevinu čulnost, senzualnost. Po jednoj izvrsnoj definiciji Mladenke Šolman, «Hraste je senzibilizirao gledaoca nezaobilaznim elanom svojih kiparskih impostacija, suglasjem promišljenih, racionalnih odluka i spontanih rješenja, iznenađujućih podudarnosti stvarnoga i imaginarnoga».
Njegova skulptura je najčešće antisimbolička i antinaturalistička. To kiparstvo ne računa na perspektivne odnose planova i masa po dubini, ili na zapreminu volumena, nego sklada prostor u mnogostrukosti odnosa u njemu. Dakle, ni osvajanje masa ni oblikovanje rupe, nego transparentan sklop koji se doživljava uvijek kao presjek kroz zbir prostornih točaka. Takav prostor je nezatočiv; ni labirint ni pustometina nego polje odnosa, zbrojidbeni model u kojemu se rekapituliraju čitavi sistemi uglatih gesta. To je skulptura kao konsonirano tijelo, skulptura istodobno ovijena prostorom i koja prostor uvija u sebe, skulptura kao veliki, puni i otvoreni – samoglasnik. Uvijek imamo dojam da je cjelina bila dosegnuta prvom mišlju, usprkos aditivnom graditeljskom postupku kojim je nastala. No ta cjelina nije ni nešto čvrsto ni sigurno. Kipovi mu često izgledaju kao trodimenzionalni kolaži, crteži kao partiture za reljefe.

Hraste je 1980-ih praktički obnovio portret u suvremenom hrvatskom kiparstvu. Portret, a valja uvijek dodati - građanski portret, gasio se postupno kao likovna tema i udarni kiparski zadatak. Netko je kazao da je tome bila kriva fotografija, međutim taj novi medij je, objektivno rečeno, malo pridonio krahu načela mimesisa i općoj krizi figuracije. Osim toga, gdje je to fotografija zamijenila portret-spomenik?
Rečeno je da je svaki građanski portret zamišljen kao mogući spomenik. U građanskoj psiho-sferi od privatne do javne mitologije bijaše tek korak. Stoga su portret i javni spomenik komplementarni, i najustrajnije teme svih građanskih povijesnih razdoblja. Građanska psihologija koja je inspirirala portretno kiparstvo minirana je najprije u svom žarištu – u prostoru svog doma. S druge strane, kiparstvo je u krizi otkad se aspiracijama prema autonomnom znaku odvojilo od konkretnog prostora. Gdje je, dakle, mjesto i u čemu je stvarni značaj Hrastinih portreta? Najprije, desio se obrat. Hraste traži lik za portret, a nije pozvan da portretira. Time je on oslobođen pritiska da radi portret-uspomenu, spomenik kojim bi netko «transcendirao u vječnost», uveličan i očišćen do onog najboljeg u sebi i na sebi. U asimetrijama i nedovršenostima ovih portreta kipar će se zaustaviti uvijek na pravoj mjeri i dovoljnoj udaljenosti od fizionomijskih izobličenja. On u licu traži specifičan fiziološki biljeg u kojem se prepoznaje karakter. Ali, prije nego podesi tik na licu, trzaj usne, uglove vilice, napetost obraza ili energiju kose prema njihovom unutrašnjem značaju, i prije nego što na toj vagi unutrašnjeg i vanjskog dozna što je uzrok a što posljedica – Hraste će svojom intuicijom naći iznova uvijek novu formulu kiparskog postupka. Sadržaj kipa često će mu ponudit oblik i struktura drva koje mu se nađe pri ruci. Lik je, kao u onoj drevnoj legendi, zatočen u drvu i oživjet će kad mu se prepozna stan i prizove duša. Nabori i žile drveta, dob i njegova put (toliko slična ljudskoj), raspaljuju maštu na traganje i pojačavanje asocijacija, a karakter fizionomije istodobno je obuzdava.
Hraste, međutim, ne barata samo formulom moduliranja – otkrivanja, oduzimanja i ljuštenja gotovog materijala. On je jednako blizak modeliranju – spontanom razvijanju, slaganju i građenju. Oba ova osnovna kiparska postupka u svim svojim formalnim varijacijama, toliko bogatim unatoč prividno ograničenom sižeu, počivaju i na intuiciji. Postoji trostruki zov: zov kiparevih prstiju i šake, zov materije same, zov licâ od kojih svako može biti naslovnica Hrastina traktata o fizionomijama. Danas govorimo o «jeziku» tijela, odjeće, hoda, bavimo se čitanjem sudbine iz dlana ili zvijezda; tek, zaboravili smo ljudima i sebi gledati u lice. A lice čini čovjeka. Za Hrastu lica i fizionomije svaki su put drugačiji problem. Nijedan od njegovih portreta ne želi izreći konačnu riječ o vlasniku fizionomije. Ono što ga pritom zanima jest autonomni problem kipa kojemu je portret povod: jednom je to problem fonda lika, negativ polje oko profila na crtežu, drugi put opreka mase i boje…
Zasebna bi se studija mogla napraviti o Hrastinim raspelima koja se, bez ikakva pretjerivanja, mogu u svojoj duhovnosti uspoređivati s onima koje je ostavio splitski prezbiter Juraj Petrović sredinom 15. st. i fra Fulgencije Bakotić tri stoljeća poslije. Ksenofont kaže, Etiopljani govore da su njihovi bogovi tamnoputi, tubastog nosa, a Tračani da su njihovi plavooki i riđokosi. A kada bi životinje imale ruke da crtaju – nastavlja tonom relativizma svojstvenog grčkim povjesničarima – i s njima da grade umjetnine poput ljudi, konji bi crtali likove nalik sebi. Likovi bogova ovise, međutim, o liku naroda koliko i o vremenu kroz koje on prolazi. Hrvatski Krist koji je Hraste načinio za crkvu u Dugom Ratu, o Božiću 1991. godine, jest gotički tip bolnog patećeg Krista. Nakon trijumfalnog, živog Krista koji nas kroz čitavo romaničko razdoblje gleda s križa razrogačenih prodornih očiju, gotička osjećajnost otkriva dramu Muke. Koji je ikonografski tip Krista bolje od gotičkog Krista raspetog na Drvu života mogao personificirati tadašnje stradanje Hrvatske, u jednom od svojih najdramatičnijih povijesnih trenutaka? Veličina umjetnosti i jest u tome što još uvijek može predstavljati najosjetljiviji seizmograf vremena iz kojega nastaje. Ali, ta monumentalna skulptura nastaje i «iz sebe same» sabirući u sebi i sav dosadašnji Hrastin kiparski rad temeljen na građenju kolaž-forme, bogato ritmiziranih kontura koje se pretapaju s titravim rasječenim površinama, koje na gotovo dramatičan način upijaju i istodobno zrcale svjetlo. Slikanje raslojenim volumenima, ako ova definicija u sebi ne nosi proturječja, osnova je Hrastina specifičnog postupka. To raspelo zasićeno je karakterističnim naturalizmom koliko i izrazito apstraktnom fantazijom. U monumentalnoj formi ostvarena je delikatna ravnoteža tolikih oprečnih svojstava. Melodični konstruktivizam, kako bih nazvao najbolju liniju unutar Hrastina stvaralaštva, dobio je u njega novu simbolično-sadržajnu težinu i osjećajnost.
Jedanaest godina poslije, Hraste je izradio raspetog Krista za nekadašnju osorsku stolnicu. «Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni crkve Gospodnje.» Ta poznata evanđeoska misao može se ovdje ovako prevesti: grana masline što je posadi neka ruka u doba ranog kršćanstva a koju odbaci priroda, postade živa os Hrastina novog kipa. (Bila je to, naime, grana glasovite kaštelanske masline, najstarijeg stabla još rastućega na našoj obali.) Radi se o djelu koje je istinski moderno, a istodobno je, vjerujem, i u današnje vrijeme u stanju proizvoditi izljeve autentične vjerničke fantazije. I onaj koji bi ga htio promatrati kao autonomno kiparsko ostvarenje i onaj koji bi se pred njim htio moliti (a ovo je jedno od rijetkih djela suvremene umjetnosti koje takvu mogućnost ne dokida), trebali bi ga doživljavati jagodicama prstiju i dlanom koliko i pogledom, u bogatstvu detalja a ne u konturi. Ono što je u tom kipu toliko moderno i istodobno tradicionalno, u najboljem smislu riječi, jesu, ako se može tako kazati, gusti simbolički sedimenti njegove drvene kože - duh krajnjeg materijalizma i gotovo gotičkog makabrizma, dakle svekolike vizije smrti, koji je istodobno prevodiv u žive predodžbe religiozne misli. Simboličnost prepoznajemo u činjenici da, očito, nije potrebno dokazivati uzročnu povezanost odbačenog i ispaćenog komada drveta i Kristova korpusa kojega uz neznatno pritesavanje predstavlja. Kao što veli Huizinga, simbolizam gubi prividnost svojevoljnosti čim nam postane jasno da je nerazrješivo povezan s onim nazorom o svijetu koji se u srednjem vijeku nazivao realizmom i koji mi, manje točno, nazivamo platonskim idealizmom. Hrastin korpus ne pokazuje nikakva spora u toj neobičnoj svezi simbolizma i realizma, nađenog i stvorenoga.
Za razliku od tolikih svetaca koji su iza sebe ostavili vidljive čestice svojih tijela da zrače kao moći, iza Krista ostadoše otisci poput foto-negativa, poput Torinskog platna i Veronikina rupca. Nakon što je tijekom 1990-ih oblikovao niz efektnih korpusa raspetog Krista, Hraste stvara Jubilarni križ Šibenske biskupije (2000.), koji bi se mogao smatrati neponovljivom inkunabulom. U sljubljenosti kiparskog djela i materije u kojoj je ono ostvareno, materije toliko neobične antropomorfnosti, oblikovao je križ koji se doima autentičnim plastičkim otiskom propetog Isusa.
U Medovu Docu nalazi se velika reljefna kompozicija u bronci s prikazom Molitve u Getsemanskom vrtu. Medov Dolac se smjestio nasred goleme visoravni Imotske krajine. Skutren između Vilenjaka i Orljače, nagnut Bijakovi, krajolik je to koji bismo lako mogli čitati kao ulomak ilirsko-poganske geologije. Ali, još prije: možemo ga zamisliti u ključu svete kršćanske geografije. Hrastina Molitva na Maslinskoj gori (2010.) događa se stoga posve prirodno među kamenim međama uzvisine na kojoj se diže seoski župski dvor. Kršćanska tradicija puna je brdskih i planinskih bogojavljenja i transfiguracija – na Horebu, Araratu, Moriahu, Sinaju, Pisgahu, Gilboi, Gibeonu, Taboru, Karmelu, Kalvariji, Golgoti, Sionu, ali i na stotinama gora po svijetu, zrcaleći topografiju svetih mjesta Svete zemlje. Mada izgleda kao sićušna točka na krškoj ravni, Medov Dolac, kada pogledom zaokružimo iz njega, poimamo kao apsolutnu točku u prostoru. U tom vazdazelenom i vazda suhom pejzažu (jer hrast, baš kad će izgubiti sve lišće, prolista novim), lako će biti moguće u blizini tražiti i kapelu Nazareta i kapelu Betlehema, za trenutke kontemplacije i molitve. Pola Biblije moglo bi se na ovim prostorima iznova uprizoriti. Hrastin Isus okrenuo se leđima Petru, Jakovu i Ivanu – (udaljio se od njih «na odstojanje jednog hica kamenom») – sav uglat od podvojenih misli, kao što su napeti razlomljeni udovi apostola koji spavaju u grču, čučeći. Vidio sam već kada su nastajali u atelijeru – i kada su ti reljefi bili još samo od stiropora – kako će izgledati njihov odljev u mjedi boje meda. Ta plemenita građa, koja pulsira uzbudljivim kiparskim ritmom cjeline i pojedinosti, postala je živa koža likova koji mole i snivaju u najintimnijoj drami Evanđelja. Vrijeme će se ubrzo u njoj sedimentirati pa će je već za koju godinu učiniti nadvremenom, a s druge strane ranjivom. Efekt suprotnosti rastera suho zidanih kamenih međa na koje je reljef postavljen i treperave brončane površine ovih kompozicija pozivat će na razmišljanje i po različitim dobima dana, a sigurno i po noći – ulazili u ovaj Getsemanski vrt sa svjetiljkama ili sjedili u njemu pod zvjezdanim nebom, koje je nad Medovim Dolcem dublje negoli nad ikojim morem.
Molitva na Maslinskoj gori savršeno logički proizlazi iz postupnog rasta sad već golema Hrastina opusa, poznatog po čitavom nizu karakterističnih osobnih nazivnika – u prvom redu po zaigranosti, elementarnosti i čistoći, po iznimnoj osjetljivosti prema materijalima kojima radi, po dinamičkom odnosu spram okoline za koju stvara, iznad svega po evokativnosti sadržaja koji oblikuje. Djelo je to koje će ući u sve antologije suvremene hrvatske umjetnosti religijske tematike. Poznate umjetnikove sklonosti da igra na oprekama raznovrsnih oblika, materijala i stilskih postupaka, u skulpturalnoj sažetosti koja ipak nikad nije siromaška i u lakoći iza koje slutimo duboku promišljenost, u ovom su medovdolačkom ambijentu postale osobito sugestivnima.

Služeći se često antagonističkim materijalima (željezne ploče drhte o nitima čeličnih struna, staklo je prišiveno na metal…) Hraste podcrtava toliko plodonosnu klasičnu poetsku doktrinu po kojoj je harmonija sklad nesklada. («Staklo me oduševilo, jer je u jednom trenutku refleks, odsjaj, a u drugome postaje forma: u isti se mah čini i materijalnim i nematerijalnim.») Ima nešto gotičko u tim skulpturama, osobito u djelima koje karakterizira transparentnost skulptura u kojima se i oko kojih se kristalizira čista svjetlost, antiponderoznost, spiritualnost dosegnuta ukidanjem težine. (Sjetimo se Calvinove lekcije o lakoći.)
Hraste je postigao ono što se u srednjovjekovnoj mistici, ali i manirističkoj poetici, naziva coincidentia oppositorum. Trajno je zaokupljen različitim vidovima inverzne poetike – uzajamnošću konveksnog i konkavnog, svjetlosti i tame, otvorenog i zatvorenog, neprovidnog i translucentnog… Ostvario je opus karakterističan po trajnim preobrazbama, opus istovremeno ukotvljen u tradiciju i otvoren kozmopolitskome. Ostao je živjeti u Splitu, jer «želio sam živjeti gdje mi je lijepo, a ne tamo gdje mi je bolje», ostao je raditi skulpture koje zrcale ljudsku nestalnost i ranjivost – ne za vječnost. «Skulptura je život, te toliko i traje.»
U jednom briljantnom eseju Marcela Bačića o naivnom i prostodušnom citira se Schillerova konstatacija da je gubitak duševnog integriteta i prostodušnosti glavno zlo civilizacije. Hrastina poetika očuvala je jedno i drugo u suglasju umjetnika sa sobom i s okolinom koja ga okružuje. («Sve što stvaram kontakt je s okružjem.») Svako njegovo djelo otkriva uvijek iznova da je nastalo samo iz čistog užitka stvaranja.

IZLOŽBE:

1974. Omiš, četiri skulpture na Pjaci
1976. Omiš, tri skulpture ispred Turjuna
1978. Split, Klub Tribine mladih
1982. Split, Salon Galić
1983. Omiš, Galerija KUD Omiš
Šibenik, foaje Kazališta
1984. Split, Galerija Foto-kluba Split
Omiš, Galerija KUD Omiš
1985. Omiš, Galerija Omiš
Split, Salon Galić
Rieti, Aerodrom,
izložba uz XIX. Campionati del Mondo di Volo a Vela
1986. Split, Muzej Narodne revolucije
1987. Rieti, Terminillo, Palazzo del Turismo
1988. Zagreb, Galerija Forum
Split, Galerija Protiron
Dugi Rat, tvornica Dalmacija (s G. Žuvelom)
1990. Rieti, Chiesa S. Pietro
Zagreb, foaje Koncertne dvorane Lisinski
1991. Zagreb, MGC Fortezza, U spomen Juri Kaštelanu
Split, Palača Milesi, U spomen Juri Kaštelanu
1992. Split, Galerija fotografije
Omiš, Galerija Omiš
1996. Omiš, crkva sv. Duha (s G. Žuvelom)
1997. Zagreb, Gliptoteka HAZU
1998. Zagreb, MGC Klovićevi dvori
Šibenik, Galerija Sv. Krševan
Supetar, Galerija Ivan Rendić
1999. Omiš, galerija u Splitskoj banci
2001. Stari Grad, Tvrdalj, Četiri kipara otoka Hvara
Split, Galerija umjetnina, Četiri kipara otoka Hvara
Zadar, Umjetnička galerija, Četiri kipara otoka Hvara
2002. Omiš, Gradski muzej
Szentendre, Mlinumjetnosti, Četiri Kipara otoka Hvara
2003. Zagreb, Studio Moderne galerije Josip Račić, Novogradnja
Hvar, Galerija Arsenal
Beč, Palača Porcia, Četiri kipara otoka Hvara
2004. Mostar, Galerija Aluminij
Kotor, Galerija Centra za kulturu
2005. Sinj, Galerija Galiotović
2006. Vodice, crkva sv. Križa
2007. Zagreb, Galerija Forum
2008. Blato, Kulturni centar
Split, Art-ljeto / Grad Split, kiparska radionica
Stari Grad, Galerija Juraj Plančić,
Hvarski likovni susreti
Tuzla, Galerija jugoslavenskog portreta,
6. izložba jugoslavenskog portreta
Zagreb, Umjetnički paviljon, 22. zagrebački salon
Rijeka, Moderna galerija, 14. biennale mladih jugoslavenskih umjetnika
Sarajevo, Olimpijski centar, Skenderija, Jugoslavenska dokumenta
1988. Hvar, Galerija Arsenal, Hvarski likovni susreti
Zagreb, Gliptoteka JAZU,
3. triennale hrvatskog kiparstva
Split, Galerija Prisca, Novogodišnja izložba mladih nagrađenih jugoslavenskih umjetnika
1989. Zagreb, Galerija Karas, Likovna umjetnost u regionalnom području Dalmacije
(pogled na aktualnosti)
Split, Umjetnički salon, Splitski salon
Pančevo, Savremena galerija Centra za kulturu Olga Petrov, 5. pančevačka izložba jugoslavenske skulpture
Split, Muzej revolucije, Splitski umjetnici 80-ih godina
Dubrovnik, Umjetnička galerija, 8. dubrovački salon
1990. Zagreb, Moderna galerija, Izložba autora nagrađenih Vjesnikovom nagradom „Josip Račić“
1991. Split, Umjetnički salon, 1.. salon sakralne umjetnosti
Split, Salon Galić, Izložba radova natječaja za južna vrata Dioklecijanove palače
Split, Dioklecijanova palača,
Art annale i novi objektivizam
Zagreb, Gliptoteka HAZU,
4. triennale hrvatskog kiparstva
Zagreb, Muzejski prostor Klovićevi dvori, Tisuću godina hrvatske skulpture
Murska Sobota, Galerija kulturnog centra Miško Kranjec, Mednarodni bienale male plastike
1992. Split, Umjetnički salon, 2. salon sakralne umjetnost
Ljubljana, Cankarjev dom,
Mednarodni bienale male plastike
St. Gallen, Hrvatska katolička misija, Dobrotvorna izložba splitskih umjetnika
Šibenik, Muzej grada Šibenika, More, ljudi, obala
Split, Muzej revolucije, Šest splitskih kipara
Dugi Rat, crkva sv. Josipa
1993. Split, HDLU, 3. salon sakralne umjetnosti
Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, Suvremeni hrvatski kipari invalidima domovinskog rata
Zagreb, Muzej Mimara, Za Galeriju u Vukovaru
Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, 5. memorijal Ive Kerdića: Trijenale hrvatskog medaljerstva i male plastike
Aleksandrija, Centre national des Arts Plastiques, XIX. Biennale d’Alexanrie pour les pays de la Mediterranée
Croatian Drawing
Vukovar, Gradski muzej Vukovar, U susret Vukovarskom salonu
Gorica, Castello di Gorizia; Nova Gorica, Goriški muzej Kromberk, Meterika: Aspetti della scultura contemporanea tra Austria, Croazia, Italia e Slovenia
Zagreb, Kulturni centar Veleposlanstva BiH, Tin u djelima likovnih umjetnika
Termoli, Galleria Civica d’Arte Contemporanea, Le Due Rive, artisti italiani e croati
2006. Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, Novija sakralna umjetnost
Zagreb, Galerija Nova, Normalizacija:
Posvećeno Nikoli Tesli
Zagreb, Gliptoteka HAZU, 9. trijenale hrvatskog kiparstva
Tirana, Galerija Kombëtare e Arteve, Contemporary Croatian Drawing
2007. Ravena, Park Hotel, 51. Premio „Marina di Ravenna“
Split, Podrumi Dioklecijanove palače, Splitski salon
2008. Split, Galerija umjetnina, Bedem Cornaro, Artikulacija prostora: Radovi u tijeku
2009. Beč, Kunstlerhaus, Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Berlin, Galerija Ministarstva vanjskih poslova
SR Njemačke, Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Bratislava, Dom umjetnosti,
Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Zagreb, Gliptoteka HAZU,
Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Zagreb, Muzej Mimara, 15 godina rada Hrvatskoga novčarskog zavoda
2010. Trst, Ex Pescheria Centrale, Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Ljubljana, Jakopičeva galerija, Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Pečuh, Centar Cella Septichora, Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Split, Star gradska vijećnica, Participacija, nesimulacija
2011. Lendava, Galerija-Muzej Lendava, Osam suvremenih hrvatskih umjetnika
Lovro pl. Matačić, poprsje
Zagreb, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski,
Lovro pl. Matačić, poprsje
2010. Zadar, Sveučilište, Miroslav Krleža, poprsje
Medov Dolac, Molitva na Maslinskoj gori, reljef
2011. Bol, Zlatni rat
Šibenik, Spomenik Draženu Petroviću

NAGRADE:

1983. Nagrada za kiparstvo Splitskog salona
1985. Velika nagrada Splitskog salona «Emanuel Vidović»
1986. Nagrada hvarskih likovnih susreta
1989. Vjesnikova nagrada za likovne umjetnosti «Josip Račić»
1995. Prva nagrada na pozivnom natječaju za izradu prigodnog kovanog novca povodom 1700 godina grada Splita
1996. Prva nagrada za idejno rješenje prigodnog kovanog novca povodom Olimpijskih igara u Atlanti
Prva nagrada za idejno rješenje prigodnog kovanog novca povodom šesto godina sveučilišne nastave u Zadru
1997. Prva nagrada za idejno rješenje prigodnog kovanog novca posvećenog gradu Vukovaru
1998. Prva nagrada za idejno rješenje srebrnjaka u čast stote obljetnice smrti bl. Alojzija Stepinca
1999. Prva nagrada za izradu spomen-obilježja palim u Domovinskom ratu u Omišu
2006. Godišnja nagrada Splitsko-dalmatinske županije za kulturu
2007. Prva nagrada na natječaju za spomenik Draženu Petroviću u Šibeniku
Prva nagrada na natječaju za branitelje Ploča
2008. Prva nagrada na natječaju za spomenik braniteljima u Krstaticama (Zagvozd)
2010. Prva nagrada na natječaju za spomenik Žrtvama komunizma u Vodicama

DRŽAVNA ODLIČJA:

1997. Odličje Predsjednika Republike Hrvatske Reda Danice hrvatske s likom Marko Marulića
1997. Odličje Predsjednika Republike Hrvatske Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske