Jokić Slobodan - Dan Oki

“RETROSPEKTIVA 1989. – 2010.”

Osnovne biografske pojedinosti Dana Okija: rođen u Zadru 1965., diplomirao novinarstvo i politologiju u Zagrebu 1989. Odlazi u Nizozemsku i tamo živi 13 godina. Od 1991. Do 1993. studira film i video na De Vrije Academie u Den Haagu u klasi profesora Fransa Zwartjesa. 1996. Završava magistarski (M.A.) studij iz medijskih umjetnosti na Hogeschool voor de Kunsten u Arnhemu. Od 1997. Do 1999. studira na psotdiplomskom studiju iz filmske režije i scenaristike na Maurits Binger Film Institute u Amsterdamu. Vraća se u Hrvatsku 2002. Trenutno predaje kao redovni profesor na području filma i video umjetnosti pri Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu i Dramskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kao gostujući profesor na mnogim Akademijama u Europi.

Ove podatke svakako treba imati na umu tijekom obilaska obimne retrospektivne izložbe jer osvjetljavaju kontekst (ne pretjerano čvrsto kronološki) predstavljenih radova. U pitanju je, dakle, autor koji je cjelokupnu stručnu naobrazbu, zatim takozvano ‘umjetničko sazrijevanje’, pa i javnu potvrdu svojih autorskih projekata stekao u jednom od najrelevantnijih središta suvremene, poglavito novomedijske umjetnosti. Inovativna uporaba najnovijih tehnoloških (tada čak i futuroloških) elemenata ali i boravak na jednom od ključnih mjesta smjera razvoja, pa i obrazaca suvremene umjetnosti, karakteriziraju osnove njegova autorskog izraza. Upoznajući se s institucionalnim djelovanjem zapadnoevropskih struktura, a kasnije i intenzivno postojeći unutar njih, Dan Oki se tijekom devedesetih suočava s nizom problema istog ishodišta – nespremnost dotičnih struktura na prihvaćanje činjenice da se hrvatski umjetnik (dakle, skoro i balkanski) uopće autorski na toj razini bavi elektronskim medijima (kako je je uopće i došao do, primjerice, cyber scanova 1995 g.) a pogotovo da takvim alatom problematizira univerzalne filozofske, sociološke ili antropološke motive. Budući je samo po sebi razumljiva iako nikad naglas izgovorena preporuka kako bi se autor donekle ‘egzotična’ porijekla uglavnom trebao baviti, ako ne već ratnom a ono bar tranzicijskom ili kakvom sličnom, dakle konkretnom problematikom svoga domicila.

Možda se upravo i stoga u brojnim Okijevim radovima datiranim u drugoj polovici devedesetih istražuju običajne i strukturalne razlike između pojedinih lokaliteta u osnovi ipak istog, zapadnog, kruga. (Slijedećih će desetak godina problem kulturoloških razlika eskalirati u najkrupniju i dasad neriješenu enigmu zapada: prisustvo sve većeg broja imigranata trećeg svijeta, to jest konflikt različitih civilizacijskih krugova i različitog sociološkog stupnja razvoja.)

Naravno da Okijeva poruka nikad nije bila jednoznačna, dapače to uopće i nije bila poruka nego tek registracija nečega što čak još i nije heterofobija nego tek podsjećanje na činjenicu da ne postoji monopol nad tumačenjem razvojnih ciklusa i da ga u svakom slučaju ne drže zapadnoevropejci. Takve bi radove dotičnoj sredini, naravno, daleko lakše bilo ne uzeti u obzir kada se oni ne bi služili tehnološkim i inim suvremenim sredstvima: spoj elektronske 3D animacije i Super8mm filma na videu (1992.); kombiniranje web i računalne animacije (1995.); istraživanjem razvoja percepcije, perspektive i tehnologije te dolazak do cyberscana i SGI platforme - moguća i nemoguća mapiranja i re-mapiranja trodimenzionalnih objekata i njihovo svođenje na dvije dimenzije (1997.); korištenje 3D skenera u potrazi za ‘čvrstim’ hologramima (2001.); interaktivni protokoli i eksperimentiranje na Internetu u medijskim instalacijama koje uključuju mnogobrojne sudionike na raznim lokacijama…

Kao iznimke (to – iznimka odnosi se na nekorištenje tehnološkog alata), spomenuo bih happening Transformation Culinaire, Amsterdam, 1995. (poduzima ga u suradnji sa svojom životnom partnericom, umjetnicom Sandrom Sterle) također motivacijski usmjeren prema dotičnim običajnim razlikama. U pitanju je javna večera koju priređuju za prijatelje i goste, na taj način provocirajući specifični kontekst sredine u kojem je zajedničko blagovanje izvan obiteljskog kruga gotovo nepojmljivo.

Zatim, tu su i dva rada koja se na drugačiji način i iz druge perspektive bave istom temom a povezuje ih svojevrsno komentiranje: prvo – Okijev autorski komentar samoga sebe, svoje ondašnje pozicije pa možda i prevladavanje određena osjećaja frustriranosti s obzirom na tretman sredine: Agenda i adresar (42 fotografije, 2010.) - skenirani autorov notes s imenima i adresama čiji rukom ispisani sadržaj dokazuje internacionalnu pa čak međukontinentalnu komunikaciju njegova vlasnika.

Drugo: komentari njegovih poznanika, također onih koji žive ili su živjeli u Nizozemskoj, o Nizozemskoj: NLCRO.docs (20 foto kolaža, 2007.). Ti kolaži zapravo mimikriraju dokumentarni film, kombinacija tekstova i video stilova skinutih iz njegovih 8mm filmova donose portret ‘niskozemske’ sredine temeljem dojmova onih koji se nisu tamo rodili nego bili privučeni ponajprije mogućnostima osobne autorske realizacije i napretka.

Ne treba, međutim, njegovo djelovanje a pogotovo ne ovu izložbu promatrati kroz prizmu aktivističkog angažmana usmjerenog prema ukazivanju na svojevrsnu prepotenciju centrale s obzirom na periferiju, tim više što je Dan Oki uspio prebroditi određene prepreke i aktivno se uključiti u tamošnji institucionalni sustav čemu svjedoče brojne potpore, grantovi, rezidencije, nagrade, prisutnost na bitnim manifestacijama, a konačno i nizozemska potpora ovoj izložbi kao i prisustvo nizozemske delegacije na otvorenju.

Dapače, kontekst kontakta raznih kultura u njegovim radovima u principu ima sociološko, pa čak u tom smislu i univerzalno, obilježje.

Slijedeća linija što se provlači kroz gotovo cijelu izložbu jest Okijevo bavljenje filmom. Dvadesetak projekcija uvjerljivo svjedoči da su film i video njegova osobna strast a onda i najčešća forma izraza. Odmah na početku obilaska galerijskog prostora nailazimo na “Posljednji 8mm film”. On je ipak postavljen u izoliranoj prostoriji – što i suštinski odgovara budući pokriva vremensko razdoblje od sredine osamdesetih prošlog stoljeća do sredine ‘desetih’ ovog - i otvara njegovu intimnu arhivu, njegovu osobnu bilježnicu za čije, pak, listanje predlaže interaktivnu, elektronsku formulu. Sve što je u toj bilježnici skicirano u slijedećim je radovima pojedinačno i razrađeno: od najčešće prisutnog eksperimentalnog filma, preko virtualne animacije i video radova do igranog filma kojeg u galerijskoj prispodobi predstavlja video instalacijama. I inače teško ustanovljiva razlučivost između eksperimentalnijih oblika filmskog izraza i videa, to jest njegove galerijske inačice, u njegovu je slučaju dodatno isprepletena. Što je i razumljivo, s obzirom na Okijevo multimedijsko (u najizravnijem smislu) ishodište s jedne strane i osobnu strast spram pomaknute slike s druge. Nominalna razdvojenost filmskog i likovnog prostora bez obzira na tendenciju približavanja i dalje je itekako prisutna. Vizualnost kao osnovna poluga oba medija u slučaju filma uglavnom je ipak u službi zaokružene narativne cjeline kod koje je bitno identificirati početak i kraj. Iako pojava eksperimentalnog filma nastoji narušiti pa i poništiti takvu uvjetovanost djelovanjem na sam medij prenositelja slike, rekao bih da su te mogućnosti uglavnom iscrpljene te da je eksperimentalnost nužno sve više prebacivati u prostor koncepta. Što takvu, još uvijek staromodno imenovanu ‘eksperimentalnu’ formu još više približava prostoru suvremenog arta.
Koji je u tom smislu možda i prostraniji budući je upravo često propitivanje i prelaženje njegovih granica zapravo jedan od ključnih mjeritelja uspješnosti. Izlazak iz okvira u bilo kojem smjeru istodobno je i označitelj inovativnosti, no organsko postojanje u prostoru između i dalje je u muzeološkom kontekstu, pa čak i općenito institucionalnom nedovoljno klasificirano.

Čvrsto postavljene točke kao da predstavljaju dodatan otponac Okijevoj temeljno multimedijalnoj prirodi jer čak i u slučajevima kad je suštinski smisao ponekog njegovog rada poprilično hermetičan, on u svojoj izvedbenoj varijanti nastoji ne samo propitati nego i srušiti određenu ispostavljenu klasifikaciju. Odnosno demistificirati dimenziju krutosti, neupitnosti u načelu koje ju zastupa. Naizgled odgovoran zakonitostima žanra, on ga uvijek u pojedinim dimenzijama dekonstruira, što je teže moguće definirati u eksperimentalnim ostvarenjima (budući ta forma to gotovo i zahtijeva), ali je na primjerima igranih filmova itekako vidljivo. No upravo i jest problem u tome što takvo istraživanje ‘rigidni’ filmski svijet teško registrira a likovnom, pa čak i ne onom institucionalnom, gotovo uopće ne ulazi u kadar.
Preformatiranjem svojih nominalno igranih filmova u višekanalne video instalacije Oki zapravo predlaže mogućnost eliminacije linearnog iz medija koji počiva upravo na tome. Ne pledirajući pritom na nekakvu revolucionarnost u tom smjeru budući svjestan kako su se autorskim, ‘galerijskim’ tretmanom postojećih filmskih klasika već mnogi uvjerljivo bavili (primjerice Warhol, Gordon ili Gotovac, Martinis, Faktor…) on ipak osvaja jedan dio još nenastanjenog područja nizanjem narativnih epizoda u ‘frizu’, ukidajući na taj način dimenziju filmskog vremena. U galerijskom postavu time je postignut aktivan doživljaj uvijek drugačijeg međusobna odnosa živih slika što pripadaju istom ishodištu, istom vizualnom jeziku, istoj originalnoj matrici. Tim više što je korišten materijal koji je u filmskoj formi izvorno i izgrađen upravo takvom konsktrukcijskom metodom.

Prolazeći galerijom kroz nizove pokrenutih slika na njenom nas kraju, u posljednjoj prostoriji, dočekuje relativno nedavno datiran rad Generatio Aequivoca (2008.) čiju bih formu nazvao parafrazom video wall-a. Projekcija koja pokriva cijelu površinu zida zapravo je u pravom smislu riječi tableau vivant. Prikazan je detalj poznatog splitskog kupališta Bačvice u jeku sezone ispunjen (gotovo do posljednjeg mjesta) kupačima. Oživjela freska donosi gotovo arkadijski ugođaj, opušteni protagonisti igraju famozni ‘picigin’, brčkaju se i muvaju, njihova gola tijela u plavom, simbolično i elementarnom, mediju u svakom su smislu, između ostalog, i potpuno osuvremenjena varijanta crkvenih ikonografija.

Odsustvo bilo kakvog tretmana snimljenog kadra svjedoči o zreloj multimedijalnoj svijesti pa i kreativnom nervu kao i o osnovnoj, toliko puta ponovljenoj, činjenici kako je na kraju isto što i na početku: jednostavnost. No, kao što je jednom ustvrdio Raymond Queneau: da bi se došlo do toga, u međuvremenu je trebalo prevrnuti nebo i zemlju.

Hipnotički prizor u osnovi istih, a zapravo neprestano drugačijih elemenata prizora kojeg Oki često gleda sa svog prozora, upravo doživljajem kojeg proizvodi predstavlja idealno pozicioniranu završnu točku njegova putovanja od Zadra do Splita, kao i autorskog dokumentarnog prikaza tog putovanja u retrospektivnoj izložbi.

Boris Greiner

"...Dan Oki nije jedan od znanstvenika koji se bave umjetnim životom, već umjetnik, iako je razdjelnicu između tih disciplina sve teže povući. On računalnom manipulacijom stvara slike mitoloških hibrida - konstrukcija stvorenih od dijelova bića iz našeg fizičkog svijeta - i i hibrida budućnosti. Naposlijetku, mora postati moguće (ili je već?) stvoriti hibrid iz potpuno različitih vrsta, sve do stanične razine. Neizbježno se javlja znatiželja u vezi s mogućim ponašanjem tih bića: kako bi mogao preživjeti, virtualno ili materijalno? Hoće li to ostati bajka?"

Nathalie Houtermans

DOBITNIK JE SLIJEDEĆIH NAGRADA:

- T-HT – Muzej suvremene umjetnosti 2011., 2. otkupna nagrada, Zagreb
- Nagrada Ivo Kalina, 2011., Rijeka
- Bienalna nagrada Rudolf Bunk, za scenografiju-video režiju u Hamletu redatelja Alaeksandra Ogarjeva, HNK, 2010,. Split
- Black Box ARCO 2006 za petokanalnu video instalaciju "Oxygen4", Madrid, Španjolska.
- Grand Prix Videoex 2000 za film "Divine Beings", Zurich, Switzerland 2000.
- Specijalna nagrada žirija za Nove Medije na Međunarodnom Festivalu Novog Filma u Splitu, za CD-rom instalaciju "U okolišu himera", Split, Hrvatska 1999.
- Werkbeurs nagrada za cjelokupni umjetnički rad) od Netherlands Foundation for Fine Arts and Design, Amsterdam 1998.
- Nagrada žirija na International Biennal ARTEC'97 za računalnu animaciju
"The Householder", Nagoya, Japan, 1997.
- Treća nagrada za Eksperimentalni film na Filmskoj reviji Republike Hrvatske, film "V moje oči letio igle", MM Centar, Zagreb, Croatia, 1989.

SAMOSTALNE IZLOŽBE / ONE-MAN EXHIBITIONS :

2013 Firule, Galerija Kazamat, Osijek, Hrvatska
Sisavci, Galerija AŽ, Zagreb, Hrvatska
2012 Post Festum, Andiamo Gallery, Marseille, Francuska
2011. Generatio Aequivoca, MMC Kibla, Maribor, Slovenija
2010. Dan Oki Retrospektiva 1989>2010, MMSU, Rijeka
2008. Posljednji Super8mm film, Galerija Galženica, Nova Gorica, Hrvatska
Posljednji Super8mm film, MKC, Split, Hrvatska
2007. NL>imagetexts 1986):

Oproštaj
(HD, igrani film, 80 min. stereo, color, 2013./
Udruga Kazimir, Split)
Post Festum
(HD, kratki grani film, 5 min. stereo, color, 2013./
Dan Oki, Split)
Stranci u Splitu
(Digi Beta, dokumentarni film, 52 min. stereo, color, 2012./
Udruga Kazimir, Split)
Mrak
(HD, igrani film, 80 min. stereo, color, 2011./
Udruga Kazimir, Split)
Predstava
(HD, igrano - eksperimentalni, 78 min. stereo, color, 2010./
Studio Fugo, Split)
Zoogen
(Betacam SP, experimental, 11 min. stereo, color, 2006./
Quadrum Film d.o.o. Zadar)
Ozone 3 RGB
(16mm/Betacam SP, experimental, 11 min. stereo, color, 2004./
Dan Oki Productions Split-Amsterdam)
Kisik 4 (Oxygen 4)
(DV/Digital Betacam, igrani, 91 min, stereo, color,
2004./Dan Oki Productions-Columna d.o.o./Amsterdam-Split)
Obrnuti smjer
(DV, art video, 14 min., stereo, color, 2003, Dan Oki Productions/Split-Amsterdam)
Krotilci Časa
(Betacam SP, documentary, 17 min, stereo, b/w,
2001./Slovenska Televizija - En Knap/Ljubljana)
Vice Versa
(DV, documentary, 60 min, stereo, color,
2000./Dan Oki Productions/Amsterdam)
Environment of Chimeras (U okolišu himera)
(Digital Betacam, 3D animation , 9 min, stereo, b/w, 1999./ Fondation Cell, Rotterdam)
Divine Beings (Bozanska Bica)
(Digital Betacam/16mm, experimental film, 29 min, stereo, b/w, 1998./ Smart Project Space/ Amsterdam);
Psycho
(Digital Betacam/16mm film, experimental music spot, 8 min, stereo, color, 1998./Dan Oki Productions, Amsterdam)
The Householder (Kucepazitelj)
(Silicon Graphics-Betacam SP, 3D animation, 10 min, stereo, color, 1997./ Amsterdams Fonds voor de Kunst/ Amsterdam)
Dinamis
(Betacam SP, art video, 8 min, stereo, color, 1996./ Hogeschool voor de Kunsten/ Arnhem)
Navigations
(Betacam SP, experimantal film, 9 min, stereo, color, 1995./ Dan Oki Production/Amsterdam)
Extra Behaviour Activity
(U-matic Hi, art video, 5 min, stereo, color, 1995./ Frankfurt/Amsterdam)
Separation
( U-matic Hi, documentary, 20 min, stereo, color, 1994./ Amsterdamse Kunstraad/ Amsterdam)
Awakening
(U-matic Hi, art video, 8 min, stereo, b/w and color, 1993./ Moderna Galerija, Zagreb/ Monte Video, Amsterdam)
Black Mirror
(U-matic Hi/16 mm, experimental film, 5 min, stereo, color, 1992./ Monte Video/ Amsterdam)
Noah and Ceremonies on the Water
(U-matic Hi/S8 mm, experimental film, 18. min, stereo, color, 1991./ Monte Video/ Amsterdam)
Secrets (Tajne)
(SVHS, art video, 12 min, stero, color, 1990./ Dan Oki Production/ Zadar)
V moje oci letio igle
(S8 mm, experimental film, 6 min, mono, color, 1989./ Kino Klub Pan/ Zagreb)
Roma now-now Donat
(S8 mm, experimental film, 7 min, mono,color 1988./ Ledeno Doba/ Zadar)
Moloh
(S8 mm, experimental film, 6 min, mono, color, 1987./ Ledeno Doba/ Zadar)

RAD U KAZALIŠTIMA – VIDEO SCENOGRAFIJE:

2012 Redatelj video scenografije, "Romeo i Julija" (Willian Shakespeare) red. Nenni
Delmestre, HNK Split
2011. Video design, "Woman Bomb" (Ivana Sajko) red. Maja Milatovic-Ovadia i Vanda
Butković, Tristan Bates Theatre, London
2010. Redatelj video scenografije, "Hamlet" (William Shakespeare) red. Aleksandar Ogarjov,
HNK Split
2009. Video design, "Pohvala Ludosti" (Boris Senker) red. Georgij Paro, HNK Split