Katić Špiro

Nizom ostvarenja s motivima veduta juga, koje je prikazivao pogledima od kopna prema moru, i obrnuto, Špiro Katić već je odavno pokazao slikarsku i emotivnu bliskost s ljepotom njegove Dalmacije.
U ciklusu „Regate“, u glavnoj ulozi je samo more, odnosno zbivanja na pučini s mnoštvom brodica što jedre na nekom natjecanju, ili svojom brojnošću tvore spektakularnu paradu neobične ornamentalnosti na ponekad mirnoj, a ponekad nemirnoj površini mora. U zgusnutosti mnoštva, jedrilice se doimlju poput klasja na polju koje njiše vjetar, nudeći gledatelju prazničku atmosferu. Promatrajući često atraktivne prizore jedrenja, Katić je prema njima zadobio razložan likovni interes, pa ih je sukladno tome počeo i interpretirati na svoj osobni, poetski način.
U slučaju “Regata”, Katić se u klimaksu ciklusa odrekao realistične opisnosti, prevodeći i reducirajući činjenično sve do znaka. Spajajući strast sportskog događanja s opuštenom radošću i zadovoljstvom plovidbe u slici mora s jedrilicama u regati, Špira Katića najviše je zainteresirao sadržajni sukus pitoreskne igre jedara i njihovih uzdignuća nad plavetnilom mora. Odlazeći slikarski sve do metaforičnih konotacija, oblik jedara postaje izvanjska forma i simbol svih uzbuđenja koja čovjek osjeti u dodiru s morem. U toj svojoj pomorskoj egzaltaciji, Katić polazeći od torza napetih ploha ispunjenih vjetrom, odlazi ka likovnoj preobrazbi motiva sve do razine asocijativne zavodljivosti. S maštovitošću rješenja započetih u nizu kolaža pretežno komornih dimenzija, Katić sustavno proširuje mogućnosti prikaza u doslovnosti izgleda, pa srodni i ponavljajući motivi postepeno srastaju u bogatstvo različitog. Kod kolaža, Katić relativno precizno prati klasičnu organizaciju slike s detaljima motivske uvjerljivosti, stvarajući tako osnovu za složene kompozicije koje će se pojaviti u kasnijim uljima. A u njima je sveukupna sinteza realističnog stvorila potpunu slikarsku slobodu u označavanju predmetnog, pa je time približila općepoznati motiv jedrilica- apstraktnom.
Kada bismo htjeli opisati dinamičke karakteristike Katićevih uprizorenja, najtočnije bismo ih preveli kao ritmički pokret. U dinamičnosti scene zasijecanja površine mora, a pogotovo u kretanju odvojenih skupina jedrilica, gotovo da osjećamo sve bure i utišane maestrale upisane u glavna jedra i prečke. Energija prirode strujanjem svojih silnica pokreće sve sastavnice slike, sitne, pa okrupnjene jedinke, ritmizirane su u regatnom polju istovremeno i kroz pravilnost postava i kroz odstupanja od egzaktnosti reda. Ipak niti jedan fragment ne izlazi iz gradivne osnove slike, a likovna jedinstvenost dojma točno odgovara sadržajnim zapletima. Kroz planove slika i duboke plohe kromatske čitkosti sugerira nam se šarm regata dodajući im novu, ne-činjeničnu vizualnost, dok se istovremeno jakim crtežom osvajaju optike autonomnosti slikarske površine.
U slijedu stilskih pomaka, Katić odabrane motive neprestano osmišljava na nove i nove načine. Iskazujući ih jakim grafizmima, linijama koje prate siluete jedara i jarbola, u neprestanoj redukciji predmetnog prepoznat ćemo i Katićevu inačicu geometrijske apstrakcije, jasnu odvojenost od puke činjeničnosti. Simetrije i rascjepi, sheme i obrati, stupnjevani srazovi, sinteze linearnosti i volumena, mreže, a zatim i oslobođene linije, likovni su putovi kojima Katić izražava svoj doživljaj jedriličarske regate. Logično i uravnoteženo provedena intervencija tekstom svojevrstan je komentar i pratnja motiva koja ne obvezuje kao likovna igra.
Novi Katićev ciklus prividna je suprotnost drugim dionicama njegovog umjetničkog opusa, razvijanog između poetskog realizma i ekspresionističke otvorenosti. U „Regatama“ (i to prije svega u radovima na platnu), vidljivija je jedna racionalna komponenta, određena arhitektoničnost kadra i čvrsta struktura rastera slike.
No ovaj drugi pol Katićevog izraza ipak ima čvrste dodirne točke s velikom većinom njegovih ranijih ciklusa. S neraskidivim posvojenjem Dalmacije, s ljepotom juga i sa životom uz more. Predavanje darovima mora u čitanju bogatstva pučine.
U svakom slučaju, nesumnjiva dojmljivost Katićeve opće umjetničke poetike i istovrsni korijeni, reflektiraju se u rukavcima načina izvedbe, pa se tako izgrađujući prepoznatljivost otkrivaju kao trajna posebnost u hrvatskoj modernoj umjetnosti.

Stanko Špoljarić