Martinić Đani

AUTOBUSNA STANICA
Hoću li pričekati? Ostanem li ovdje i pričekam, koliko će potrajati dok dođe? Ili ću ja ići svojim putem, ali biti negdje u blizini... Što ako mi tako slučajno promakne? Hm, možda, ipak boje da ja pričekam..., ali kad i dođe, kamo li će me odvesti? Hoće li me odvesti kroz tunel ka svijetlu, ili kroz podzemne puteve na neku mračnu destinaciju, ili zašto bi moralo biti baš takvo neko predodređeno mjesto kao svijetlo i tama? Možda me odvede kao morsku struju kroz dubine oceana ili kao puku energiju kroz raskoši svemira. A možda pak On ne dođe, možda On ne postoji. Jeli ispravno uopće misliti da nepostoji ako već postoji stanica? ili je ona tu, eto tako, sasvim slučajno, spletom okolnosti, a da njega i nema?I na kraju tog silnog proispitivanja, postoji li ili ne postoji, na svakom od nas putnika individualna je za odluka hoćemo li vjerovati u taj bus ili nećemo.
Đani Martinić

ČETIRI GODIŠNJA DOBA
Zima, proljeće, ljeto, jesen iako su u karakteru skroz različiti, povezani su u jedno - godišnja doba. Proces u prirodi kojem se ne zna ni početak ni kraj i koji je beskonačan u svom krugu. upravo radi tog odlučio sam taj fenomen pikazati kao kolo koje na svijoj obodnoj strani ima urezanu crtu. Crta koja u istim udaljenostima mijenja svoj karakter ali i dalje je kontinuirana. Ravna crta simbolizira smrt, zatišje- zimu, iz ravne crte kreće lagano bilo, rađa se život,crta se u obliku bila diagonalno penje sve do valovite crte koja simbolizira ljeto te stepenasto u duhu jeseni polako silazi do zime Cijeli rad pokreće se pomoću promatračeve inercije, koji pokreće dršku te se tako zupčanici aktiviraju koji dalje pokreću kolo. Promatrač u tom smislu predstavlja onu mističnu energiju koja pokriće godišnja doba.
Rad koji bi po ideji svojom rustičnošću patinom I hijeroglifima na kolu trebao asocirati na nekakav mističan vremenski stroj neke drevne civilizacije.
Đani Martinić

MAGR (MEHANIČKI CVIJET)
Ideja ove mehaničke skulpture proizašla je iz djetinjaste zaintrigiranosti prema strojevima koji, iako načinjeni ljudskom rukom, odišu samostalnom mističnošću i zarobljenim životom. Čovjek, načinivši stroj iz čisto praktične namjere, ni slutio nije da je na neki način zagazio u mističnu sferu stvaralaštva života. Moglo bi se reći da je stroj prazno tijelo koje koristi energiju i stvara novu, potrebna je samo ona iskra, ideja kako bi to tijelo oživilo. Upravo je to put moje skulpture koja ima pomalo Frankenštanjsku težnju. Ne biti izum nego biti život.
Đani Martinić

SPODOBANKO
“Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodlra, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja…Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani. ”
(Ranko Marinković, "Kiklop")

Đani Martinć predstavlja se radom pod nazivom Spodobanko (2012). Riječ je o skulpturi izrađenoj od acrystala i visokoj 190 centimetara. Na prvi pogled, pažnju na ovom aktu privlače, prvenstveno, lice figure i izobličene ruke. Nasuprot ostatku skulpture, koji je potpuno bijel, na lice je nanesena boja. Plava boja označava oči, dok je širokim crvenim lukom naznačen zastrašujući osmijeh. Gledajući od dna skulpture, noge su anatomski realne, iako u određenom grču, što cijeloj skulpturi daje osjećaj nestabilnosti i nesigurnosti. Prema gore, skulptura je sve više deformirana, a glava je vrhunac te izobličenosti i predstavlja svojevrsni groteskni prikaz ljudskog lica.
Razum je ono što nas čini ijudima i što nas razlikuje od životinja. No razum je i ono što nas često uništava, što nas otuđuje od prirode i drugih ljudskih bića i, naposljetku, vraća u životinjsko stanje. Usred tehnološkog razvoja i brojnih dostignuća kojima se čovječanstvo ponosi, nije došlo do napretka čovjekovog duha i čini se da se čovjek sve više udaljuje od onoga ljudskog. Pojedinac je u današnjem svijetu izgubljen. Nakon razočaranja u religiju, a zatim i u znanost, izgubio je tlo pod nogama. Trtanje za novcem, uspjehom i materijalnim bogatstvom samo je ukrasna fasada koja pokriva prazninu, osamljenost i nadasve strah. Čovjek se otuđuje od sebe i od drugih. Polako nestaje sve ono ljudsko u njemu. On postaje ugrožena, prijeteća kreatura. Klaunovski osmijeh, iscrtan na skulpturi, samo na trenutak priziva sreću i zabavu. Kad shvatimo da iza tog nasmiješenog lica stoji samo praznina i usamljenost, skulptura postaje zastrašujuća i čak prijeteća. Osmijeh se pretvara u iskrivljenu grimasu, u bol, u krik.
Marinkovićev lik na kraju romana četveronoške otpuže u zološki vrt jer je sve ljudsko iz njega nestalo. Rat, još jedan Ijudski „izum“, uništio je sve što je u njemu bilo čovječno. Premda se cilj činio potpuno različit, jesmo li i danas na pragu istoga rezultata? Uništavamo Ii čovjeka u ime razvoja i napretka? Koliko smo blizu slici Spodobanka? Pužemo Ii lagano, ali sve brže i brže, kao i Marinkovićev Melkior, ka Zoopolisu?
„Ovo vrijeme tako treba širom otvorene ljudske oči. “ (Valerije Michieli)
Lana Brajković

RUPA
Da li rupa u koju padaš postaje dublja ili plića, šira ili uža, ili ti se to sve samo čini, a ona ostaje ista, kao život koji nekada iz prkosa želiš povuć potegnut, pomaknut nesvjesan tog da koji god dio pomakneš u konačnici poprimi onakav oblik (formu) kakvu je i trebao imati.
Rad koji je nastao za studensku skupnu izložbu “Prostor” 2009 g. osim što nosi poruku iz steitmenda, ideja je bila da nebude uobičajeni izložbeni primjerak kojeg će publika s određene distance promatrati, nego da pružim publici mogučnost svojom intervencijom mjenjati formu skulpturi ali do određene granice, jer njen konačni oblik je predodređen sa strane mene kao autora.
Đani Martinić

SKUPNE IZLOŽBE:
„Prostor“ (izložba studenata kiparstva) MKC Split 2009.;
„ Kula na dnu mora rupa“ Crkva sv. Martina, Supetar, 2009.;
„36. Splitski Salon“ Dioklecijanovi podrumi; Split 2009.;
„Sub-Art“ Dusseldorf boot Trade Fair, Dusseldorf 2010.;
„Stvaranje“ Muzej grada Splita, Split, 2010.;
„Identitet“ (izložba studenata kiparstva) MKC Split 2010.
„Produkcija 2010 UMAS“ Split 2010.;
„Iz druge perspektive“ Crkva sv. Martina, Supetar, 2010.;
„Brački kipari“ na Supetarskoj rivi, 2010.;
„Izložba mladih supetarskih kipara“ Crkva sv. Martina, Supetar, 2010.;
„Produkcija 2010./2011. “ (izložba studenata kiparstva) MKC Split 2011.
„MU/FiV-OT” 2012 (izlozba studenata UMAS-) multi mediska umjetnost MKC Split
„Olimpiske Igre” 2012 (izlozba radova za natječaj )
„izložba studenata” 2012 MKC Split

SAMOSTALNA IZLOŽBA:
„Đani Martinić“ galerija „Dom kulture“ Bol 2010.;

JAVNE SKULPTURE:
„Jabuka“ Vrsar Montraker 2010.
„Oklupacija” Bol
“Spongosus calculus” spužvasti kamen. Kaštela 2012.

LIKOVNE RADIONICE:
„Sub art“ Ražanj 2009.
„Vrsar Montraker“ 2010.
„Kiparska kolonija Bol “2011”.
„Kiparska kolonija More 2- Kaštela“2012”.