IVANA DRAŽIĆ SELMANI I KATARINA IVANIŠIN KARDUM / Ne (osobno)
Unatoč Delarochevoj izjavi kako je slikarstvo mrtvo, veze i interakcije slikarstva i fotografije veće su nego li se čine u današnje multimedijalno doba. U samim počecima vizualno slab fotografski medij je, naime, zahtjevao velike fizičke dorade; retušem, toniranjem, pa i montažom. Svaka promjena, posebice nadgradnja foto-tehnologije stoga je vodila promjeni i u slikarskom mediju.
Ubrzo po otkriću još nerazvijenog medija, slikari su ga počeli koristiti kao uzorak fiksirane realnosti. Nakon desetljeća mimikrije, vrhunci slikanja prema fotografskim matricama vidljivo su dosegnuti u estetskim promjenama koje uvodi Moderna. Slikanju prema pozitivima, najčešće upravo vlastitim snimcima, bili su vični, između ostalih; Gaugin, Picasso, te Van Gogh.
Degas je u slikarstvo unio fotografsko skraćenje, te efekt bokeha i to prema vlastitim negativima. I drugi element fotografske slike prelaze u piktorijalnu. Tako Scharf čak navodi kako su upravo vizualne mane fotografskog medija dovele do upliva kontra svjetla, jakog kontrasta i širine polja u kubističku sliku, demonstrirajući to na Picassovim fotografijama i slikama Horta de San Joan.[1] Ipak, najpoznatiji u trendu slikanja prema fotografijama svakako je bio Socijalistički realizam, kojega upravo zbog masivnog korigiranja medija, Groys naziva i «primitivnim Photoshopom».[2]
Za razliku od apstrakcije prema fotografskom modelu, od osamdesetih godina naovamo fotografski realizam nanovno vraća reprezentacijsku moć slikarskog medija, štoviše, dekonstruirajući medij fotografije. Tako se u slici često prikazuju i greške pikselacije, primjerice u radu Chuck Closea, ili pak lošeg foto tiska, kao u radu Gorana Djordjevića, svojevrsnih pionira slikarske primjene glitch esetetike u slikarstvu.
S druge strane, i to ne samo u slikarstvu, nekolicina autora se vraća fotografskim arhivama, paradigmama osobnog koje vremenom postaje povijesni artefakt.[3] Takav je fokus vidljiv u radovima dviju dubrovačkih autorica, Ivane Dražić Selmani i Katarine Ivanišin Kardum koje se zajedno predstavljaju na izložbi (Ne)osobno.
Radovi obje autorice počivaju na fotografijama, no sasvim različitog izvora. Dok Selmani koristi osobne i vernakularne fotografije iz vremenskog perioda od početka tridesetih do sredine pedesetih, Ivanišin-Kardum pristupa izvornim crno bijelim fotografijama diorama iz zbirki Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik, koje šezdesetih aranžira Andrija Lesinger i vlastitim kolor fotografijama današnjeg stanja istih diorama, prevodeći odlike fotografije u medij sasvim drugih estetskih odlika. Kod Dražić Selmani crno bijele fotografije, tako, prelaze u slike kolorita gotovo ograničenoga na tonove sepije, s jakim kontrastom i jasnim plohama, karakterističnim za ranu fotografiju devetnaestog stoljeća, primjerice Rijlanderove montaže, dok kod Ivanišin Kardum crno bijele fotografije prelaze u crno bijele crteže, a kolor fotografije u akvarele gotovo ispranih kolorita.
Prelaskom u slike i crteže, izvorni mehanički uzori su vraćeni u estetiku nereproducibilnoga, po Benjaminu i auratičnog medija, oni su opet u-pojednačeni. Također, objektivistički, no istina ne i sasvim objektivan medij, sada se subjektivizira, prevodeći umjetnu, tehničku ili mašinsku sliku u onu prirodnu, kontinuitetnu zahvata gledanja i pomicanja ruke.[4] Kako bi razlučile dva izvora slika, dekodirajući slike nastale putem tehničkog medija, tj. industrijskog zapisa, privodeći ih u osoban, pojedinačan svijet sjećanja, autorice, dakle, vraćaju nazad tehničke slike u prostor osobnoga, bilo da se radi o povratku pojedinačnog u osobnoj fotografiji, ili prisvajanju dokumentarne fotografije.
Ana Peraica
Split, 2016.
[1] Scharf, A,: “Painting, Photography and the Image of Movement”, The Burlington Magazine, Vol. 104., No. 710. (May, 1962), pp. 186+188+195. Vidi također; Peraica, A.: The Intermedialities of Painting and Technology of Photography, Some theories and examples. Creative Economics and Social Innovations, # 2 (11, 2015): pp. 11-23
[2] Groys, B. and M. Holein, Eds. (2004). Dream Factory Communism: The Visual Culture of the Stalin Era Traumfabrik Kommunismus: Die Visuelle Kultur der Stalinzeit, Schirn Kunsthalle Frankfurt Hatje Cantz.
[3] Rad Ivanišin ovdje, neodoljivo podsjeća na radove Sare Angelucci. Vidi: Chhangur, Emelie (2015): Sara Angelucci: Provenance Unknown, Curator Art Gallery of York University, Toronto.
[4] Currie, G. (1991). “Photography, Painting and Perception.” The Journal of Aesthetics and Art Criticism #1 (49, 1991): 23-29.
Ivana Dražić Selmani
rođena je 1972. u Zagrebu, a osnovnu i srednju školu završila je u Dubrovniku. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnostiu Zagrebu 1997. godine. Bavi se pedagoškim radom i član je HDLU-a Dubrovnik, Art radionice Lazareti i Kinookusa. Živi i radi u Dubrovniku.
Samostalne izložbe
Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik (2016),
Ljetnikovac Bunić Kaboga, Zaklada Batahovina, Dubrovnik (2014),
Galerija Greta, Zagreb (2014),
Galerija Otok – ARL, Dubrovnik(2007),
Galerija Bukovac, Kuća Bukovac, Cavtat (2006),
Galerija Matice Hrvatske, Zagreb (2005),
Galerija Gradska, Zagreb (1999),
Veleučilište u Dubrovniku, Dubrovnik (1998),
Galerija Cekao, Zagreb (1996),
Foyer kazališta Marin Držić, Dubrovnik (1996),
Galerija KOVAČKA 3, klub Otok, Dubrovnik (1996).
Izlagala je na više od trideset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Publikacije
Ilustrarij – grafička mapa za djecu, izdavač Batahovina Foundation, 2014;
Na Dančama –umjetnička knjiga, izdavač: Art radionica Lazaret, 2014.
Nagrade
2. nagrada na natječaju T-HT nagrada@msu.hr za ciklus crteža Na Dančama, 2014;
2. nagrada za idejno rješenje grba i zastave Dubrovačko-neretvanske županije (sa Orsatom Frankovićem), 1995.
Email: ivanadrazic-s@net.hr
Katarina Ivanišin Kardum
je rođena u Dubrovniku. Diplomirala je slikarstvo na City and Guilds of London Art School 1998., a 2000. Master of Arts, poslijediplomski studij slikarstva na Royal College of Art u Londonu.
Od 2000. do 2008. bila je stalni predavač na City and Guilds of London Art School.
Uz umjetnički rad, od 2009. do 2014. radi kao muzejska pedagogica Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik, a od rujna 2014., Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu. Živi i radi u Dubrovniku, Zagrebu i na Draču.
Samostalne izložbe
Umjetnička galerija Dubrovnik (2014),
Galerija Klarisa, Dubrovnik (2005.),
Flowers Central, London (2005.),
Arthus Gallery, Bruxelles (2002.);
SOHO House, London (2001.).
Sudjelovala je na više međunarodnih i tuzemnih skupnih izložbi.
Nagrade
- nagrada na natječaju T-HT nagrada@msu.hr , MSU, Zagreb (2015);
priznanje na 24. slavonskom bijenalu, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek (2014);
Gilchrist – Fisher Memorial Award,London (2000);
John Crane New York Travel Award (1998);
Phillip Connard Travel Award (1997) ;
The Worshipful Company of Painter Stainers Painting Prize (1996).
Javne zbirke
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb;
Umjetnička galerija Dubrovnik;
British Goverment Art Collection, DFEE, London;
City of London Institute, London; St. George’s Hospital, London.
Radovi su joj korišteni u filmu redatelja Simona Westa Lara Croft: Tomb Raider (2001.).
Email: katarinaivanisin@yahoo.co.uk