Ostoja Tomislav

Skulptura Tomislava Ostoje posjeduje koliko suvremenu vitalnost toliko i tradicijske korijene. Ponajviše prepoznatljivu svojstvenost. To je izraz koji svoj prostor nalazi u rasponu od guracije prema apstrakciji. Odnosno, od egzistencijalnih sadržaja utkanih u djelo, do egzistencije sažete forme. U jednom trenutku (1977. - 1984.) bio je obnovitelj guracije, da bi zatim redukcijom sve više bistrio osnovne kiparske odnose. Radi to na maksimalno sabran način, svodeći oblik gotovo do znaka. Recentni ciklus, koji upravo izlaže, nastajao je od 2007. do 2010. godine. Vidimo kako svoje masivne blokove domišlja adicijom, usjeci- ma, rezovima i aplikacijama. Izuzetnu pažnju posvećuje obradi površine, sučeljava hrapave i glatke plohe, bogati površinu korozijom, podajući tako svojim okaminama vremenitost.
Ni sada Tomislav Ostoja nije oblikovni asketa, premda svodi pojavno na krupne mase, eliminirajući eksplicitne pojedinosti. Ipak zadržava motivsku okosnicu ili pak naznaku, vrlo sažeto, ali zato efektno i čitko, pa k tome i duhovito. Postupak eliminacije zaustavlja korak prije potpune apstrakcije. Prizivni element sastavni je dio ove poetike. Ti teški zagrljaji su uspostavljena težišta, nalaženje elementarnih ritmova pojavnosti.
Ostoja je kipar vrlo odmjerenog izraza. Razložno reducira suvišnosti s tijela svoje zami- sli. Njegove naizgled jednostavne skulpture su značenjski i oblično slojevite. To je kipar koji na svom putu osluškuje menhirsku svevremenost, smjerajući univerzalnom prajeziku. Teži punini praelementa (kako je i naslovio jedan od svojih crteža). Koliko o univerzalnom, kod Ostoje možemo govoriti i o izrastanju iz zavičajnog tla, odnosno mediteranskog podneblja. Međutim, ishodište nikada nije otkrivao na razini stereotipa i očekivane lokalne slikovitosti. Slijedio je naputke svoje osjetilnosti i izrazitog kiparskog dara.
Tomislav Ostoja je graditelj skulpture. Sklonost geometrizirajućim konstrukcijama dio je težnji suvremene umjetnosti, no uporište tom lapidarnom oblikovanju nalazimo i u podneblju iz kojega je izniknuo taj kipar. Skladanje krupnim blokovima, uvjerljiva statika kao i čitka ritmizacija mogu se povezati s podukama carskog ziđa u Splitu. Ne samo jednostavna statič- nost ziđa, nego i strukturalni odnosi gradbenih uzoraka interijera palače, nadahnuli su ovog umjetnika. Na to neskriveno upućuju i neki crteži (Duh Dioklecijana, 2007. ili pak Ponor Vestibula 2008.). Također, kod Ostoje ponegdje izravnije asociramo funkcionalnost slaganja kamena bračkog suhozida. Napomenimo i to, da se još za đačkih dana mogao upoznati s djelom Ivana Meštrovića u Galeriji u Splitu, osjetiti njegovu energiju, dodirnuti uzdrhtalog Joba, ili vidjeti aktove klasičnih omjera, Ženu kraj mora, ili mramorno Sanjarenje. A preko, na otoku, mogao je susresti Michielijeve Bračanke. No, u Ostojinu djelu prepoznajemo i vrlo daleke poticaje, primjerice one civilizacije Inka. Neki njegovi radovi podsjećaju na masivne zidove Cusca, građene nepravilnim blokovima kamena koji savršeno prianjaju. Posebno na to upućuju djela ciklusa Tragovi nestajanja (Zid, sadra, 1988., ili crteži iz 1985./86. Tragovi, Vječnost...). Moderna umjetnost često je nalazila osvježenja u dalekim izvorima. Okamine, kao dugovječni tragovi postojanja, srodne su osjetilnosti našega kipara. U jednom nedavnom razgovoru Ostoja mi je rekao: "Svojedobno mi je jedan kritičar kazao da imam četiri različita rukopisa, te da bi bilo vrijeme da se odlučim za jedan. Odgo- vorio sam mu: Šta ću kad ne mogu biti uvijek isti." I zaista, riječ je o kiparu koji, kad ispuni jedno svoje htijenje, okreće novu stranicu. Iako se različiti rukopisi Tomislava Ostoje jasno razlikuju, ipak među njima postoje razložne poveznice.
Krajem 1977. godine uvrstio sam Tomislava Ostoju u moj izbor skupne izložbe Kritičari odabiru. Ostoja je tada bio upravo primjeran za moju koncepciju. Naime, svoj odabir na- slovio sam Pomaci. Svoj značajan pomak Ostoja je pokazao na izložbi u Galeriji Lotrščak, u Zagrebu 1977. godine. Tada sam istaknuo, da nakon istanjenih šiljatih oblika, oštro lomljenog obrisa, dramatično obrađene površine, vidimo pune, oble oblike. Nakon zavičajnih likova, likovi općih značenja, oslobođeni pričalačke groznice. Oblici po sebi postaju važniji. Posebno u složenijim stanjima grupne skulpture. Ovu kiparevu preobrazbu primili smo kao naznaku smjera daljnje razradbe. Taj ciklus Ostoja će razraditi i u svoj punini pokazati 1984. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, pod nazivom Ljeto. Dakle, to više nije bila skul- ptura ekspresivno uznemirene površine, oslonjena na egzistencijalne teme zavičajnog podneblja (Otočanke, Narikača...), nego bezbrižni prizori uzmorskih plaža. Dakako, ti su radovi imali humornu notu, imali su priču kao i hrabrost popartističke potrošne tematike. Ostoja se okrenuo svakodnevici. Ipak, ta običnost, makar pod šeširom ugode, ostavlja nešto nelagode i nije puka radost. Na osebujan način opet je riječ o egzistenciji, no bezličnoj, dakle o otuđenju. Voluminozni likovi bez osobnosti lica, anegdotalno su bezbrižni, u različitim me- đuodnosima tijela. U širokom asortimanu položaja i relacija među likovima, kipar je pokazao zavidnu inscenacijsku maštovitost, u predstavi bez velikog zapleta, gotovo poput redatelja teatra apsurda. Njegove guralne grupe govore o izgubljenosti u općoj površnosti. Sve ih prožima ironijski sastojak. Ostojina ladanjska uprizorenja su na svoj, ljetni, način također zavičajna, ali istodobno su dio suvremene globalne ikonike.
I taj raniji ciklus, započet 1977. godine, možemo shvatiti kao iskorak ka sadašnjem oblikovanju. Tada se kod Ostoje pojavio puni oblik tijela, kao i geometrizirajući elementi predmetnog svijeta. Oblikovnu jezgrovitost i dalje će zadržati, no ono što je uslijedilo manje je razgovorljivo, rekli bismo strože, monumentalnije, bez dopadljive zaobljenosti, sve više konstruktivno.
Neposrednija prethodnica sadašnjem Ostojinom izrazu je ciklus nastao nakon Ljeta, od 1986. godine. Ti radovi, uz udio figurativnih elemenata, znatan su zaokret prema apstrakciji. Pokazao ih 1988. godine na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, pod naslovom Tragovi nestajanja. Nekoliko skulptura nosilo je naslov Uzidanost. I doista, tada smo vidjeli kako su (do nedavno raspojasana) tijela upravo uzidana u masivne blokove. Više to nisu obični i slobodni likovi opuštene svakodnevice, nego gotovo okamine, još prepoznatljivi fragmenti koji postaju gradbeni elementi zidane kompozicije. Eros ljubavnika u tom kamenom srastanju postaje memento prolaznosti. Redukcija slijedi težnju sumarnom obliku. Kipar razlaže i ponovno slaže aktove, ugrađuje ih u svojstvene, arhetipske kiparske rečenice. Tragovi nestajanja ujedno su tragovi postojanja.
Godine 2000. Ostoja se vratio temi ljeta i oblikovao brončanu skulpturu Ljeto. Kom- ponirana je s dva lika zaobljenih oblika i mekih rubova. Likovi su ljudski opušteni a kiparski sabrani, djeluju kao sliveni u jednom dahu. To je skulptura, odnosno guralna grupa, slo- bodnog oblikovnog pristupa i jednodušne izraznosti. Djelo vrhunske, murovske stilizacije, monumentalan sažetak čitavog ranijeg, istoimenog ciklusa.
U recentnim djelima, kipar se jačom redukcijom i geometrizacijom primakao više nego ikad praobliku, odnosno izravnom kiparskom govoru. U ciklusu Tragovi nestajanja uzidano ljudsko tijelo, premda na putu fosilizacije, bilo je još uvijek donekle pričljivo i još uvijek s tra- gom putenosti. Sada vidimo kako je kamen već potpuno posvojio tijelo. Ostali su tek usjeci ili izrasline, kao erotski znakovi, ili plastički akcenti, ili pak geometrizirani blokovi ležećeg torza, ili jednostavno kompozicija dvaju blokova, koji mogu i ne moraju biti ljudska tijela, ali zasigurno jesu tijelo skulpture. Kao da se proces srastanja primiče kraju, odnosno počelu.
Ostoja je u svim fazama svoj kiparski rad pratio crtežima i slikama. To su radovi umjetnika snažne geste i u dvodimenzionalnom mediju. Odaju ponajprije kiparsko mišljenje. Prepoznajemo ih kao jeku i potvrdu jasnog viđenja pojedinog kiparevog djela ili razdoblja. Njegovi recentni crteži-slike i oblikovno i po naslovima očituju, kao i skulpture, koliko težnju praizvoru, tako i arhitektoniku zavičajnog podneblja (Pražena, ili Prapodmorje, ili pak Splitska snaga, Dioklecijanovi snovi). Pozadine tih najčešće konzistentnih, kiparskih oblika nisu uvijek neutralno crne, one su često prostor, koji u svom tonskom palucanju vibrira, a strukturalnošću površine, mjestimičnom nagrizenošću i općenito nijansiranom obradom također, poput tvrdih okamina, govori o istom duhu prošlosti. U ovim dvodimenzionalnim radovima taj trajno nadahnuti i trajno disciplinirani kipar sklon je monokromiji, tek ponekad unosi više boje, ali uvijek izrazno ekonomično, a tek rijetko ga ponese nešto slikovitiji ili narativniji zov. Očituje se to u nekom detaljnijem navodu arhitekture, ili pak u nešto otvorenijoj kromatici.
Sve u svemu Tomislan Ostoja kipar je koji ne može biti uvijek isti, ali zato može uvijek biti svoj, bez obzira na moguće i neminovne izrazne dodire s vremenom i prostorom u kojem se ostvaruje.
Guido Quien