Stojićević Lana

LANA STOJIĆEVIĆ , "Projekt Villa Roza" (kustos: Božo Kesić, Galerija umjetnina, 2016.)

"Samostalna izložba Lane Stojićević Projekt Villa Roza zasnovana je na problematici amaterske, počesto ilegalne gradnje aktualne posebice zadnjih dvadesetak godina na području Dalmacije. Kroz multimedijsku i interdisciplinarnu umjetničku strategiju tipičnu za umjetnicu, Lana uspostavlja simboličnu poveznicu između fenomena živopisne stihijske gradnje, prakticiranja uvriježenih svadbenih običaja i čvrsto određenih rodnih uloga u kontekstu oblikovanja kuće kao temeljnog toposa tradicionalnog društvenog poretka. Fotografije, nacrti i makete projekta Villa Roza, uz dodatak fotografija reprezentativnih primjeraka neplanske gradnje, oponašaju znanstveni pristup prilikom rekreiranja takve gradnje kao i pripadajuću estetiku. Lanin temeljit i razrađen pristup umjetnosti priskrbio joj je nekoliko važnih priznanja kroz posljednjih par godina, stoga se s pravom smatra jednom od najboljih eksponenata najnovije generacije hrvatskih umjetnika."

"Projekt Villa Roza" (tekst Vanje Babić)

Lana Stojićević već se profilirala i likovnoj kritici nametnula kao osviještena mlada umjetnica čije izložbe nastaju kao rezultat intenzivna promatranja i promišljanja stvarnosti što nas okružuje. Njezin je pristup istraživački, fenomenološki, kritičan, sociološki uvjetovan i – kao nužna i logična posljedica svega navedenoga – multimedijski odnosno interdisciplinaran. Lana, naime, osmišljava ambijentalne cjeline sačinjene od medijski raznovrsnih ali sadržajno koherentnih vizualnih artefakata, svojevrsne izložbe-projekte, uvijek u svrhu senzibiliziranja javnosti za neki posve konkretan i realno postojeći društveni problem ili fenomen. Poruke što ih svojim izlagačkim istupima posreduje nedvosmislene su i transparentne, ali prezentirane uvijek slojevito, sveobuhvatno i s jasnim autorskim stavom. Na taj način Lanini umjetnički postupci nadilaze usko aktivističke okvire – iako će i taj aspekt predstavljati integralan dio njezina rada – prerastajući u originalne, inteligentno realizirane te za promatranje zahtjevne ali istodobno i poticajne kreativne etičko-estetske amalgame.
Prije godinu dana Lana je predstavila projekt pod nazivom Crno brdo, kojim se, posežući za širokim spektrom najrazličitijih medijsko-prezentacijskih strategija i postupaka, osvrnula na alarmantno i po cjelokupno društvo doista sramotno stanje što trenutno vlada u selu Donji Biljani u Ravnim Kotarima. Naziv izložbe izravno je proizlazio iz njezina sadržaja, a radilo se o ekološki krajnje pogubnoj te izgledom kataklizmičkoj divovskoj nakupini toksičnog industrijskog otpada. I dok se Crnim brdom referirala na neposredno ugrožavanje ljudskoga zdravlja putem bezobzirnog onečišćavanja okoliša, svojom novom izložbom-projektom Villa Roza Lana istražuje i problematizira jedan u nas, osobito u Dalmaciji, rasprostranjen oblik estetskoga onečišćavanja.
Riječ je, dakako, o – u većini slučajeva bespravnom – podizanju stambenih kuća čijom pojavnošću dominiraju posve nefunkcionalne nakupine pseudopovijesnih dekorativnih elemenata, agresivan – najčešće ružičasti – kolorit te usiljena, a samim time i nakaradna, pitoresknost. Autorica i ovom problemu pristupa kompleksno i osviješteno, otvarajući pritom cijeli niz pitanja i asocijacija. A jedna od mogućih asocijacija jest i ona na veliku svadbenu tortu. I doista, spomenute građevine svojim oblicima i koloritom doista mogu neodoljivo podsjećati na torte. Ali, Lana se pri njihovu povezivanju s tortama ne zadržava tek na vizualnoj sličnosti, već lucidno uočava i simboliku što iz takve sličnosti nužno proizlazi.
Velike slatke torte simboliziraju, naime, slatkoću, neumjerenost i proždrljivost, dakle nešto što nije odveć zdravo. Baš kao što ni ovakve ʺsladunjaveʺ kuće nipošto nisu zdrave za izgled krajolika i stanje duha onih koji u njima žive ili ih svakodnevno gledaju. Katkada, međutim, ove kuće – obzirom da su bespravno podignute – dospijevaju pod udar zakona, što može rezultirati njihovim nasilnim rušenjem. Tada one podsjećaju na načete ili dopola pojedene torte, na ostatke neke primitivne orgije. Lana u njima raspoznaje svojevrsne civilizacijske antirelikte, dijametralno suprotstavljene reliktima starih i stilski posve zaokruženih građevina što u svojoj propasti još uvijek uspijevaju zračiti nekom uzvišenom ljepotom, onom istom o kakvoj je svojedobno zaneseno pisao John Ruskin. Promišljanja mlade umjetnice o ʺsladunjavimʺ kućama ovime, dakako, nipošto ne završavaju.
Primjerice, zanimljiva su njezina zapažanja o stanovitom paradoksu što je u njih ugrađen: svojim bezobzirnim nastankom, nasilnim odnosom naspram okoline, kao i težnjom za agresivnim obilježavanjem vlastita teritorija one, naime, kao da utjelovljuju psihologiju jednog izrazito primitivnog patrijarhalno-mačističkoga principa, dok će njihova vanjština biti, zapravo, naglašeno feminizirana. Kao da je došlo do zanimljiva raskoraka između forme (izgleda) i sadržaja (namjene). ʺSladunjaveʺ kuće već odavna predstavljaju notorne činjenice u našim priobalnim krajolicima, besramno izazivajući komentare većine slučajnih prolaznika, putnika ili turista. Interdisciplinarnim pristupom, ovoga puta posegnuvši za maketom, različitim fotografijama, Auto CAD nacrtima i – kao potrošnim ali posve ravnopravnim segmentima izložbe – čokoladnim kolačićima u obliku karakterističnih balustrada, Lana Stojićević iznova nudi osviještenu, promišljenu i istodobno nadahnutu interpretaciju jednog realnog problema s jasnom porukom: Slatko može biti zavodljivo, ali također i jako opasno. A najčešće je, čini se, jedno i drugo. Dovoljno je prisjetiti se priče o Ivici i Marici.