Trebotić Matko

"Latentna univerzalnost mediteranskog podneblja, kojemo je posvećeno aktualno slikarsko nastojanje Matka Trebotića, ostvarivala se naročito uspješno - čak primarno - u sferi sredstava i kroz njih: njihova raznovrsnost, množina, posve neuobičajeni tehnički spojevi, nezapriječena imaginacija u kombiniranju (načelno) grafičkog izraza i grafičkih sredstava (načelno) slikarskim izrazom i slikarskim sredstvima, figuralnog s apstraktnim, značećega s neznačećim te, kroz to, uspostava složena, polivalentna i polimorfna djela: više vrsti pisama (kako čitkih tako i nečitkih), "pune" i "prazne" grafije, zapravo: hitropis nervoznih, bujnih "partitura", demijurgija bjeline kojoj izvedbena brzina i spontanost grafema daju uvjerljivost, snagu i uzgon. Kad se na bjelini Trebotićevih podloga pojave jezgra boje n ona neće biti pošteđena plodne dvoznačnosti: neka će od njih biti samo informalne mrlje (kojih značenjska percepcija u potpunosti ovisi o imaginaciji promatrača), dok će druge biti više ili manje prepoznatljivi likovi pamćenja. Rubovi su tih likova - kako je već rečeno - najčešće djelomice brisani, prebojavani ili zamućeni što služi prigušivanju njigove egzaktnosti, jasnoće, ali i kontrastne opozicije u odnosu znaka i podloge; Trebotić stišava binarne napetosti da bi obranio svoju lingua franca polifoniju. Ipak, u sferi ideograma kao i sakralne simbolike nema dramatičnih lomova: Trebotićeva mapa Mediterranea ne isključuje druge, no sama svjedoči, kao i prije, o njegovu koliko iskustvenome toliko i hereditarnome kršćanskom, kulturalnom prostoru - načelno: Sredozemlje, konkretno: hrvatski Jadran. No i hrvatski je Jadran, sastavljen od svih slojeva kulturne povijesti Mediterana i još žive Prirode, ipak (samo?) pars pro toto mediteranske ekumene." (Igor Zidić, monografija "Trebotić", 2013.)

„Ljubomorno čuvajući sve što je posvojio kao arhitekt, Trebotić je strpljivo radio na vlastitom putu u čisto slikarstvo. Iz umjetnikova su traganja 1992. proizašli Tragovi, prerastajući do 1996. u ciklus od preko šezdeset radova. Oni, nesumnjivo, označavaju prekretnicu u umjetnikovu stvaralaštvu, a kao putokaz za gonetanje višeznačnosti djela autor nam nudi njihov naziv. Tragovi upućuju na prisutnost fragmenata zbiljskog (starohrvatske crkvice, lubanje, čempresi…) koji su već odavno postali identifikacijski znaci trebotićevske ikonografije. Njihova postojanost i značenje u prostoru slike svjedoče o čvrstoj vezi s vlastitom likovnom prošlošću. Međutim, iako na motivskoj razini i dalje ostaje zarobljenikom memorije koja gospodari unutrašnjom nužnošću, Trebotić se sada izražava nobim likovnim jezikom. Ruka se, naviknuta na arhitektonsku disciplinu i čitkost, opustila, pa je minuciozna i profinjena obrisna linija zamijenjena isprekidanim tragom kista. U usporedbi s onim prije predmetno se evidentno udaljilo od opažajnog. Motivi-znakovi kao uporišta kompozicijske strukture znatno su se prorijedili. Gesta i kolorit postali su dominantni sadržaj slike. Promjene rukopisa i boje u Trebotića su međusobno uvjetovane i svjedoče o novom izražajnom htijenju. Dok je u ranijim slikama dominirao smeđi ton, kao koloristički support nostalgičnih evokacija, sa značenjem zemljanog, prošlog i potrošenog, u Tragovima je umjetnik posegnuo za cijelim spektrom, koristeći ga (uobličenog u križeve, klinove, dijagonale, mrlje…) kao koordinate i akcente u prostoru slike kojom dominira plavi ton. Prevaga plave, kao najmanje materijalne boje logično je povezana s težnjom ka dematerijalizaciji oblika. Uvjetno rečeno, dok je u ranijim djelima dominirala narativna komponenta kroz osobnu interpretaciju baštinskog i univerzalnog, u Tragovima je aktualizirana slikarska zbilja.
Pozivajući se na umjetnikove riječi, te promjene u Trebotićevoj poetici trebamo sagledavati kao ovladavanje platnom, koje se u konačnici manifestira kao prevaga slikarskog nad grafičkim, što se potvrđuje i u nestajanju grafema-pisma. Dugo je vremena sustav slovnih i brojčanih naznaka predstavlja(o) svojevrstan hladni raster, koji nadzire i stabilizira emocije (I. Zidić: Matko Trebotić, monografija. Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988., str. 43). U Tragovima je rukopis perom zamijenjen rukopisom kista, na mjesto raciom kontroliranog poteza ustoličila se ekspresivna gesta.
Korak dalje u tom pravcu, što u Trebotićevu slučaju znači potpunu afirmaciju slikarskog métiera, autor je učinio u recentnim radovima predstavljenima na ovoj izložbi.
Ciklus od sedam slika znakovitog naziva 'Tragom Modrobradog' označava početak i okosnicu novih radova. Navedeni ciklus dio je autorova multimedijskog projekta potaknutog operom Béle Bartóka Dvorac modrobradog, koja se temelji na upečatljivog bajci Charesa Perraulta o vladaru modrog dvorca i njegovoj zaručnici Judith. Preciznije rečeno, Bartók se poslužio nešto izmijenjenom verzijom sumorne i strastvene legende oModrobradom, okrutnom vladaru, i mladoj i lijepoj Judith, (…), obradom mađarskog pjesnika Béle Bálasza (I. Prijatelj Pavičić: „Konceptualni okvir mračnog svijeta bajke“, HNK u Zagrebu, Zagreb, 1999.).
Susret riječi i glazbe, motiva i simbola, Trebotić je vizualizirao kroz scenografiju za operu, scenografske skice na papiru, grafičko-pjesničku mapu (stihovi Igor Zidić) i već spomenutih sedam slika na platnu.
Cijeli projekt u znaku je broja sedam. Sedam je vrata i odaja modrog dvorca kroz koje prolazi Judith razotkrivajući Modrobradove tajne. Simbolika i semantika toga broja u priči čine okosnicu i Trebotićeve interpretacije teme. Kako je projekt realiziran u različitim medijima, njihove su karakteristike uvjetovale različite načine i mogućnosti likovne interpretacije.
Poticajne impulse u oblikovanju scenskih prizora umjetniku je pružalo i osobno iskustvo. Već od osamdesetih godina radi instalacije koristeći oblike i objekte koji imaju jak simbolički naboj ili simbolima postaju autorovom intervencijom. Po istom ključu Trebotić je oblikovao scenografske skice-predloške. Poštujući vremenski slijed priče, umjetnik na skicama mjesto radnje definira motivima-oblicima čija značenja nadilaze formalno raspoznavanje. Prostor je asocijativan i zasićen simbolima koji provociraju raznolike konotacije. Postupak se temelji na odabiru ključnih obilježja priče. Primjerice: jedno stablo označava Čudesni vrt, a njegovu posebnost lebdeća kutija koja otvara asocijativno polje mnogih skrivenih tajni. Istodobno će Modrobradovu Oružarnicu Trebotić predstaviti okrvavljenim šiljatim palisadama.
I dok se skice temelje na tekstualnom predlošku, slike su inspirirane glazbom. Umjetnik pritom koristi motive i oblike koji za njega imaju osobito značenje: crkve, lubanje, raspela… vezujući ih ovaj put uz kontekst lika i priče o Modrobradom. Iz sinteze unutrašnje nužnosti (likovne predestinacije) i umjetnikova aktualnog htijenja proizišli su asocijativno-narativni iskazi subjektivnih ekspresija motiviranih glazbom. Isto tako, uloga središnjeg motiva kao nositelja značenjske i kompozicijske konstrukcije ostala je nepromijenjena, no sada je motiv likovno kudikamo sažetije artikuliran. Već u Tragovima umjetnik je postupno reducirao forme, olakšavajući središte od oblikovne i simboličke zasićenosti. I dok je u prvoj polovici ciklusa simboličko i stvarno središte slike uglavnom oblikovano od umnoženih motiva, u drugom je dijelu njihov broj znatno smanjen. Umjetnik fokusira simboličko značenje na jedan ili tek nekoliko motiva u središtu likovnog polja, dok preostali dio platna likovno artikulira oslobođenom gestom i živim koloritom.
Sa sličnim postupcima, rukopisom i izrazom susrećemo se iznova u recentnim radovima inspiriranim temom Modrobradog. U ovom slučaju zamašnjak likovne ekspresije bila je glazba. Njen snažan poticaj u Trebotića je potisnuo u dimenziju emocionalne projekcije vlastitog ishodišta, uobličene kroz simbolički govor baštinskoga. Umjetnik i dalje koristi identičnu ikonografiju, no u izmijenjenom kontekstu, naglašavajući njeno univerzalno, arhetipsko značenje. Tlocrt crkve u središtu slike neće više (a priori) predstavljati likovni odraz lokalne memorije. Sada je njeno značenje svetišta uopćeno, no može se čitati i kao kuća ili supstitut dvorcu Modrobradog. Osobni doživljaj glavnog lika autor će vizualizirati u Tragom Modrobradog IV slobodnom interpretacijom najsnažnijeg kršćanskog motiva – raspela. Namjesto nevinog Krista na križu razapet je Modrobradi, čija je zla narav uobličena u čudovišnoj kreaturi čovjeka-zvijeri. Smjestivši ga u drugi kontekst, autor tom okrutnom i pogubnom liku pruža mogućnost iskupljenja. Srce koje krvari odražava sva simbolička i konotativna značenja dobra i zla, spasenja i bezumlja.
Iako je glazba dala početni impuls nastanku slikovnog ciklusa, simbolička i dijelom likovna interpretacija oslanja se na tekst. Vlastitu predodžbu Trebotić pobliže određuje doslovnim prevođenjem riječi u likovni govor. Iz Modrobradova imena proizišla je čelično-plava boja kao značenjaska i vizualna okosnica cijelog ciklusa. Unatoč atributivnoj doslovnosti boje, raspeti lik Modrobradog povezivanjem prividno nespojivih motiva prerasta u sugestivan i rječit simbol. Koji nadilazi tematski okvir priče…“
Iris Slade, iz teksta kataloga izložbe "Mogućnosti slike" (Galerija umjetnina, Split, 2000.)