Božica Dea Matasić / Vreće bez dna

Obratimo li pažnju na kolokvijalnu uporabu fraze vreća bez dna unutar hrvatskog jezika neupitno nam se otvara konceptualni rukavac za asocijacije tipa ’ono što samo guta novac, traži beskrajna ulaganja, jama bez dna, jama bezdana’[1]. Ukoliko toj sintagmi pridodamo vizualnu interpretaciju koju sugerira umjetnica Božica Dea Matasić, gdje ambijentalna instalacija sastavljena od pet objekata predimenzioniranih skeletnih obrisa formi ustaljeno korištenih potrošačkih vrećica, preuzme simbolički prostor izlaganja, dešava se ojačavanje upravo te osnovne autoričine teze potrošačkog bezdana u nama, a ne samo oko nas. Sam posjetitelj kroz svaki objekt, izrađen od varenih željeznih cijevi nimalo slučajno obojenih u crni ‘negativ’, može proći ili se u njima zadržati, te eventualno nastaniti, kako dimenzijama često prelaze modulorsku antropometrijsku mjeru od ugodnih 226cm. Stoga, ne čudi da je sam ambijentalni prizor, gledan sa strane, naoko vrckava, humorna metafora suživota čovjeka sa potrošačkom vrećicom istovremeno i cinična slika konzumerističkog giganta-kita koji probavlja jednog naivnog i iluzijama optočenog Pinochija u nama, čija osobni credo vrvi od, na prvi pogled, laganih životnih izbora.

Filozofsko-psihologijska čitanja globalizirane konzumerističke kulture kasnog liberalnog kapitalizma, poput onih Renata Salecl, predočena u knjizi Tiranija izbora[2], upućuju na to koliko se potrošački duh, danas duboko ukorijenjen u nama, manifestira kroz odraze životnih zadovoljstava proizašlih iz kupnje novog modela  adidas gazelle tenisica ili gradi kontrolu nad vlastitom ženstvenošću uz npr. novi, ultra pigmentirajući, ruž Matte shaker Lancôme sezona 2017. Za svakog po zasluzi, ovisno o dubini potrošačkog džepa. Bitno je da se ima.

U želji da budemo svoji-vidljivi i privlačni i izdvojeni iz gomile- kao da zaboravljamo da nas svi ti nako slobodni izbori izdvajaju od kolektivnog, solidarnog tijela i nekih drugih imaginacije društvenosti od one sadržane u nizu plastičnih vrećica prikupljenih na zadnjim rasprodajama, koje nas sve okrutnije razdvajaju od pravih, kolektivno življenih stvarnosti. Kog’ briga za to kad sam si upravo pribavila novi IPhone7! Salecl će u svojoj knjizi kroz niz raznolikih primjera dojmljivo demonstrirati kako unatoč svim tim ponavljanim i svakodnevno prakticiranim slobodama izbora danas, u pozadini živimo prazninu, nezadovoljstvo i krivnju, zasigurno i zbog sve češćeg pomanjkanja suštinske imaginacije, kako one osobne tako i one kolektivne, društvene. Jer, prava promjena, uzgred one kozmetičke, stoji negdje zakočena u  nama. I prijeko joj je potreban dijalog, ne nužno sa stvarima, nego osobama.

No, je li uistinu moguće umaći uvjetovanostima prouzrokovanima vlastitim socijalnim I kontekstualnim okvirima (vrećama)? Na to pitanje vrlo dobro odgovara jedan drugi autorski uradak, igrani film koji je kroz svoja dva nastavka obilježio ova prošla dva desetljeća, Trainspotting[3]. I njegovi protagonisti, suočeni su s tiranijom izbora; “Choose life. Choose Facebook, Twitter, Instagram and hope that someone, somewhere cares… And then… take a deep breath You’re an addict, so be addicted Just be addicted to something else Choose the ones you love Choose your future Choose life”. No, ako smo gledali filmove, znamo kako je taj ( fiktivni) životni scenarij znamo zapravo završio…

Ako se vratimo radu Božice Dee Matasić, koji u svojoj naravi svrstavamo u postkonceptualnu, post-pop i postinternetsku proširenu skulpturalnu formu, u čijoj srži stoji multimedijalnost kao skica, ali i način diseminacije virtualne-stvarne slike, jasne su i povijesnoumjetničke reference koje autorica gradi citirajući Warholove opsesije sa shoppingom ili naslijeđe readymadea, kojega ovdje iščitava kroz odraze i obrise njegove postobjektne slike. Matasić o tome promišlja u svojevrsnoj askezi, za razliku od nekih suvremenih autora poput Sylvie Fleury, koja do 2008., prije globalne ekonomske krize, gradi instalacije s luksuznim predmetima i ambalažama, cinično se razračunavajući sa svijetom konzumerizma, ali i podržavajući sustem, upravo takav kakav jest.

Dodatnu vrijednost same instalacije možemo iščitati u ambijentu koji se gradi u dijalogu s Dioklecijanovim podrumima, koji i sami, u naletu turističkog velepritiska na sve kapacitete i resurse grada Splita, zanemaruju svoj baštinski aspekt i kulturne namjene, aludirajući svojim ne-postojanjem na vreću bez dna grada ogrezlog u brza zgrtanja bez dugoročnog zajedničkog javnog planiranja njegova održivog razvoja.

Predstaviti jedan rad ne leži u tome da se publici predstavi mrtvo djelo nego da se  kroz gestu i relaciju aktiviraju simbolički mehanizmi  čiji su dva postojeća goriva, s jedne strane, trenutak, a s druge, mjesto, reći će likovni kritičar Paul Ardenne u knjizi Kontekstualna umjetnost[4], te je kroz ovaj specifični kontekstualni i vremenski trenutak predstavljanje rada Božice Dee Matasić, Vreća bez dna, zadobilo novu energetsku vrijednost i misaonu agendu.

Ivana Meštrov

[1] Hrvatski jezični portal. URL: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f15mWRV9 / (5.8.2017.)

[2] Renata Salecl, Tiranija izbora, Fraktura, Zagreb, 2012.

[3] Danny Boyle, Trainspotting 1 (1996.). Trainspotting 2 (2017.) Igrani film.

[4] Paul Ardenne, Un art contextuel, Flammarion, Paris, 2002, 47.  Vlastiti prijevod.