Ana Marija Botteri

Povratak s dugog putovanja ili odsanjani predjeli otvaraju nam europske vizure Pariza, Beča, Zagreba, Dubrovnika, Splita, sve ujedinjeno u kolorističkom kriku stvarnoga i imaginarnoga. Ana Marija Botteri ulazi u gradove, u volumene iznikle na euklidovskim elementima: pravokutnosti, crti, plohi, kocki, piramidi, kugli, u prostore koje je davno osmislio majstor graditelj koji je znao da gradnja sadrži osnovna tri elementa: dispositio,(raspored, nacrt, osnovu, plan), constructio (građenje, sazdanje), pa venustas(ljepotu). U bujnoj znatiželji, što je posjedovao i njen profesor Matko Peić, naš najbolji stilist u umjetničkim izričajima, slikarica otkriva svoje vedute, particele, detalje, povijesne palimpseste na volumenima redovito starih arhitektonskih zdanja, uklopljenih u splet linija izvedenih tamnim modrim ili šafranovoljubičastim diobama. Kao zlatne baklje sunčevim svjetlom oblivenih rubova, visokim tonalitetom kolorita, niču fuge u njenu oku posebna promatrača, ostvaruju ono što je u rukopisu iza i iznad likovne stvarnosti.

Ako je Ana Marija Botteri poznata po sljedbi figurativnoga i koloristički blistavoga, ostvarenoga tijekom svih ovih godina od 1993. kad je prvi puta izlagala, nije se u kritici isticala njena tamna noćna misao ni retorička šutnja koje su uvijek postojale između svijeta i vlastitosti. Postojala je u hrvatskoj likovnoj sceni kao raskošna freska duhovnoga podneblja juga i mora, puna simboličke napetosti u ženstvenim portretima i literarnim dodirima postimpresionizma, osobito secesije. Bavila se zakonima univerzuma i ljudskom sudbinom, ponekad sonornih i sjetnih reminiscencija, istraživala neiscrpne tonske valere i mogućnosti komplementarnih sudara ili sukladnih monotipskih suzvučja, ali u dubini svega uvijek je ležao vaj za veličanstvenim smislom života, Božjom rukom koja ju vodi tajanstvenim jasnoćama u obećanu zemlju duhovnosti. Ana je tajna, kao svaki čovjek, i nadmašuje moguću jednostavnu fabularnost unutar svoga slikarskoga djela.

Njen susret s prizorima Pariza donosi poznati rukopis pun raspjevanih boja, divertimento vedrine, skidanje patine s pročelja, mostova, crkve Notre- Dame na prvom ili posljednjem suncu dana. Pogled slikarice traga za neobičnim kompozicijskim detaljima, neopterećena scenografijom sveukupnosti zdanja, stvarajući pjesnički toponim u gotovo svim dobama dana, u šutnji svjetla i
kamenoga gotičkog mira. Tehnika akrilika u čistoći tonaliteta zagrće volumene u ljubičaste, zelene ili ružičaste plohe ili tašističko parceliranje, od smaragdnozelenih vegetabilnih obraslina do ružičasto razvihorena neba. Čudesno i bajkovito progovara gotika Sainte-Chapelle, a tamne razdjelnice linijom ograničavaju arhitektonske plohe. U nebo zabodeni modri šiljci obavijeni fijalama, odaju slikaricu koja poštuje arhitektonsku figurativnost, oduzimajući joj doslovnost geometrizma prvotnoga majstora polifonijom boja i svjetla.

Uopće, u ovom susretu s volumenima i vedutama europskih gradova prevladat će strasna južnjačka duša u rapsodičnom tkanju kolorita. Kada se kompozicija zaustavi na samo jednoj pojedinosti, vršku tornja ili akroterijskom uresu, odreže ostale racionalne senzacije, dobiva slika slobodu leta, apstraktnu odvojenost od cjeline, neotežala od monolitnosti golemih podnožja postaje lakokrila asocijacija, digresija, matoševski stih ili peićevska morcelacija.

Dnevno svjetlo zadaje motivu svu ljepotu: lirsku tišinu razlivenu niz kupolu Sacre-Coeura zajedno s ružičasto-zelenim limom i narančastim oblacima; veduti mosta olakšava što na svojim lagano zaobljenim leđima nosi stari Pariz čije kule i tornjevi probijaju čudesno nebo- Pont des Arts u raznim varijacijama; svjetlost iznutra rastvara bogatstva smaragdne flore, raskošnim udarima duboko tamnih tonova u pozadini Notre-Dame, ljubičastom ili ultramarinskom zatišju u suton kad se gasi, nudi sugestiju samoće, otkriva okrnjene stvarnosti obrubom karminskocrvene nad tajnom modre, pomaže linijskoj uzrujanosti ruke nad mostovima, sukobima i sudarima vrtložnih grafema, neobičnosti kompozicije koje u ovom opusu dolaze osobito do izražaja.

Koliko li je hrvatskih slikara posjetilo Pariz i naslikalo nezaboravne prizore: Vlaho Bukovac, Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vilko Gecan, Zlatko Šulentić, Juraj Plančić, Mladen Veža i mnogi drugi! Naravno i Josip Botteri Dini, čiji utjecaj na Anino slikarstvo ponegdje dolazi do izražaja, ali dijeli ih linija snažne osobnosti i originalnoga rukopisa. Pariz je meka umjetnika, grad svjetlosti i odnjegovanoga umjetničkoga naboja. Anin Pariz je dobio treperavost i silovitu kolorističku moć, osobitu estetiku odabira tema, nove male autentične istine, rapsodiju vreline i vedrine, njenu umjetničku novost u opusu skitnji, meditacija i solilokvija u jutrima i večerima, novi osjećaj postojanja i novog tumača. To je ujedno misaona samoća u kojoj se svijet grada čini savršenim.

Taj odnos se nastavlja i u tehnici pastela, raznih skica, crteža, u kojima slikarica anulira viđeno akcentirajući imaginarno: možda najpoetičniji uradak je onaj bok Notre-Dame, ružičasto modar, pastelno i prozračno izvezen kao čipka na damskoj halji, a vitki toranj podsjeća da se ovdje vodi razgovor o volumenima i arhitekturi tek na koncu. Neki od krokija potpuni su sažetak likovnoga doživljaja, sintaktički svedeni na obris bez završetka, matoševski samac usred svemira, monokromna jedinka, ili amorfna masa vrtložnih poteza. U kratkim i silovitim skicama, koje su mogle biti predradnje za sliku, ritmiziraju se blago nagnute plohe građevina, povezane ponekad u nerazdvojnu masu tamne game, ili posve ovlašno izvedene po praznini koja je naslon tome minimalizmu. U skicama se krije i sigurnost oka i ruke ostvarujući nenadane kompozicijske filmske rezove ploha- većih ili manjih partikulica vibrirajućega pjeva splina, zaustavljenoga trenutka koji će nepovratno nestati zajedno sa suncem.

Odanost ljepoti ostaje znakovita i u bečkim prizorima Svetoga Stjepana, ili Gradske vijećnice, tim gotičkim laganim čipkastim tkanjima. Stoga će pastelni
bok crkve u žuto-plavoj odori, ili ružičasto-modroj i blijedu nebu, izbaciti poentilističke bjeline, a varijacije iste teme ili dijelova arhitektonskoga zdanja- usamljeni toranj, florescentni ures, faunsko čudovište - donositi svaki put neočekivanu kompoziciju, atmosferu, viziju posve rijetko zapaženih odnosa horizontale i vertikale, znakovlje koje je ostvario graditelj ne sluteći ili možda znajući, da se u stvaranju toli konkretne umjetnosti kao što je arhitektura, uvijek uvuče i ona platonička predstava ab omni materia separata. Inače, stari je barokni Beč uhvatila umjetnička Anina ruka kao modri Hofburg sa zelenom masom sjetnoga šetališta, izbjegavajući cjeloviti prizor, birajući vitoperne pojedinosti, obline i stupovlje koje čuva povijesni snažni portret davne carevine. Skladnost i simetričnost logičnih baroknih aleja i projektiranih vidikovaca schoenbrunnskih ili belvederskih, slika na licu mjesta, ponesena vizurama, golemim plohama travnjaka omeđenim smaragdnim ili zlatastim drvećem, da bi na vidikovcu naslikala razne varijante Glorijete. Ova se promatranjem apstrahira do siluete geometrizirane plohe, kao i drveće koje se oblikuje u kompoziciji kubističke manire. Slikovita crkva Svetoga Karla Boromejskog nadmoćnom kupolom i stupovljem u nekoliko varijanti: od karminskocrvenog u gustom namazu i snazi moćne arhitekture, do rasplinuća ekspresivne imaginacije, ali isto toliko i jasne predmetnosti. Energija graditelja i slikara, okomice i horizontale, valjci i kugle u srazu, ali ne same citatnosti mimesisa, nego prvenstveno doživljaja koji čini tektoniku slike i donosi svečanost velebnoga zdanja.

U susretu europskih gradova Zagreb se pojavljuje u pastelnim nijansama zime na Zrinjevcu s obveznim paviljonom i vodoskokom. U ljubičastom i bijelom viđenju jednom, ili ružičasto-zelenom doživljaju platana omotanih svilom u drugom. Ima u njemu nešto golubinje kao da su tu zastale duše naše dječje i mladenačke, neka tiha dobrota koje se sjećamo iz davnih dana. Slika je uvijek i ontološki otisak, odjek poimanja prošloga i sadašnjega, podsjećanje na ljubav i smrt ili neku davnu zanesenost.

Možda je Dubrovnik kao postaja likovnoga tematskoga kruga Aninih putovanja Grad čuda koji se sastoji od prostora i volumena zahvaćenih kao veduta ili dijelova (Lovrijenac, Katedrala), uvijek nekako modro-crven, naguranih ritmiziranih krovova, kupola, zvonika, zidina. Govor slike: dopusti da blagujem tvoje ljepote i mirise! On je njen i naš arhetipski prostor ispunjen dragocjenim dinamičnim kamenim uspomenama, sažetak prošlosti koja govori o iskonu i misterij pojavnoga patinira do mitskoga. Podno golemih zidina sitne figurice izduženih likova, onirično prohodu kao iz dubine davnine.

I onda na koncu Split, kao i na početku. Od dana prve svjetlosti kad se začeo prvi likovni govor s pogledom na suncem obasjane mosorske i kozjačke obronke i visove. Split koji je spoznat kao raskošna polifonija- od tamnih groblja na Marjanu koja su fascinacija ranoga razdoblja, pa do otvaranja semantičkih središta vedre, rapsodične reminiscencije na svu neizrecivu moć ljepote, moć njenoga grada, darovanu ne samo Ani Mariji Botteri Peruzović, već svakom zaljubljeniku u čudesnu palaču koja je postala grad. Ana osjeća kako je Split i etnos i etos, iznikao iz simetrije prastaroga graditelja, iz carda i decumanusa, ona ga pretače u likovni doživljaj, svjesna metamorfoze koju je doživio svim slučajnim i osobnim gradnjama koje su danas košnica amorfnih nakupina, sjenovitih dvorišta, glatkih pjaceta i metafizičkih tragova ikoničkoga znakovlja ostaloga na dugom putu njegova trajanja.

Ana Marija se prepoznaje u svom gradu, on je njen izvor i uvir. Nad njim lebdi u umnošku realnoga i duhovnoga Sveti Duje, a rumene zidine i kule sišle s Aninoga kista brane posljednje tragove identiteta.

Nevenka Nekić