Zoran Alajbeg

Serija fotografija Zorana Alajbega pod nazivom "Lice grada" otkriva manje poznat dio opusa ovog izuzetno aktivnog fotografa. Već više od petnaest godina Alajbegov rad se može pratiti kroz brojne izložbe i publikacije s tematikom kulturne baštine. Naposljetku, zaposlenje u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu ga je tematski usmjerilo i na neki način specijaliziralo za tu vrstu fotografije. No usporedo s profesionalnim radom, Alajbegovo nagnuće poetičnom izrazu godinama ga vuče prema nešto drugačijem pristupu fotografiji. Oni koji ga dobro poznaju, znaju da ga se u određeno vrijeme i pri određenim vremenskim ne/prilikama može pronaći samo na splitskim ulicama u potrazi za zanimljivim kadrom. Upravo iz takvih trenutaka proizašle su i fotografije izložene na ovoj izložbi.

Alajbeg se pri odabiru motiva odlučuje za neobične vizure dobro nam poznatih mjesta. Tako je primjerice nastala fotografija sfinge na Peristilu. U nebrojenim vodičima i razglednicama grada navikli smo ju uvijek vidjeti snimljenu na isti način, no Alajbeg situaciju mijenja, snima ju iz suprotnog rakursa i koristi neobičnu pozadinu skele na kući nasuprot. Sličan je i postupak s fotografijom Meštrovićeva spomenika Marku Maruliću, pri čemu se kadriranjem potpuno oduzima okolni prostor trga, a sama figura ostaje uhvaćena u neobičnim planovima. Postupak je jasan - fotografskom vizijom autor iznosi ono neobično, nesvakidašnje iz dobro nam poznatih vizualnih situacija kojima smo kao (polu)svjesni promatrači svakodnevno izloženi. Posebnu, i najveću, cjelinu čine gradske vizure snimane po kišnom i maglovitom vremenu. Oštrina i preciznost fotografije ovdje je žrtvovana u ime atmosfere i impresije. Zvonik katedrale ili zgrada Lučke kapetanije koji se jedva naziru u gustoj izmaglici neminovno asociraju na Vidovićeve vedute. Likovnost i slikarski senzibilitet u ovim su fotografijama izrazito naglašeni. Često se prizor ponavlja s malim promjenama, što ukazuje na studijski pristup, proučavanje finesa, naglasak na tek neznatnim promjenama tonova. Jasan je i odabir crno bijele fotografije. U ovom trenutku Alajbega ne zanima boja. Sva priča koja mu je zanimljiva odvija se u finim prijelazima od bijele na crnu, iako su one same rijetke na ovim fotografijama. Čak i kada je prikazan dinamičan trenutak, primjerice udar jakoga južnog vjera o rivu, ove fotografije su izrazito tihe. Uzrok tomu nalazimo u preciznom i uravnoteženom kadru, te izbjegavanju fotografiranja ljudi. Kada je i ljudska figura prisutna, to su samo usputni šetači, bez naglašenog pokreta ili osobnosti. Tu su u ulozi statista, kako bi upotpunili cjelokupnu atmosferu prikaza.

Fotografije Zorana Alajbega prikazanom atmosferom bude sjećanje na fotografije koje je Alfred Stieglitz snimao na ulicama New Yorka prije više od stotinu godina. Zimske, maglovite puste ulice na sličan način daju manje poznatu, gotovo skrivenu sliku grada. Bilo je to doba piktorijalista, vrijeme kada se fotografija izborila za svoj status među lijepim umjetnostima. Prihvaćen je prijelaz praga čiste vještine u umjetnički pristup. Zanimljivo je da se danas fotografi poput Alajbega nalaze na suprotnom polu djelovanja, no s istim ciljem. Masovnost i pristupačnost fotografije dovela je do situacije u kojoj svatko, uz minimum vještine i nešto sreće pri odabiru odlučujućeg trenutka, može lako napraviti dobru fotografiju. Banalizacija je neminovna. No, fotografije poput ovih, na gotovo romantičarski način evociraju izvorne trenutke i vrijednosti umjetničke fotografije.

Jasminka Babić