Andrić Jozo

Jozo Andrić

ISTRAŽIVAČ DVOJNOSTI PROSTORNIH KONCEPCIJA

Kada spominjemo pojam "prostora", obično mislimo na prazninu, postojeću neovisno o tijelima koja ju ispunjavaju. Teza o praznom ili ispražnjenom prostoru stara je tek nekoliko stotina godina, i stoji u najužoj svezi najprije s "umjetnošću perspektive", a potom i s novovjekovnim mehanicizmom. Prije nje, a na neki način i poslije nje, na snazi je jedna druga teza prema kojoj se prostor organički stvara upravo zahvaljujući prvotnom postojanju tijela koja "zauzimaju mjesto". Zauzimanje mjesta stvara prostornost u granicama samoga tijela, a, u krajnjoj izvedenici, cjelina prostora dobiva se zbirom svih granica odnosno svih "mjesta". Ta naoko plošna koncepcija otvara mogućnosti za različita, često vrlo spiritualna čitanja oblika koji nas okružuju, i teško ju je dokazati u praksi svakodnevnog iskustva. Ipak, ona se dokazuje i održava se svakim činom kreativnosti oblikovanja: svaka stvorena forma, naime, na neki način nosi svoj prostor sa sobom i "prostorno" formatira samu sebe. U tom smislu valja reći kako se likovni modernizam, koji definitivno odstupa od ideje praznoga prostora, izričito formira u dosezima "teorija mjesta". Značenje, primjerice, apstraktne slike posljedica je simboličkog naboja forme koja se gnijezdi "na mjestu" unutar njega. Ipak, u naše je vrijeme, a gledano unatrag tridesetak godina, moguće vidjeti i zanimljive kombinacije ideje "mjesta" s idejom praznine, zaodjenute u ruho postmodernizma. Jedan od boljih primjera takvog pristupa sllkarstvu vezujemo i uz opus Joze Andrića, splitskoga slikara. Zaista, i svojim novijim ciklusom, Andrić nam se definitivno prikazuje kao istraživač dvojnosti prostornih koncepcija. Zašto? Analiza njegova opusa vodi nas pretpostavci kako osnovu svake slike čini praznina, uzbibana mrljama i sfumaturama, ali u biti se ipak radi o stanju samostalnog postojanja prostora "prije"tijela u njemu. Usred toga jednovalentno ozvučenog fona rađa se Andrićeva igra s motivom, u kojoj se jedna bitno figurativna impresija dalmatinskim krajolikom "ukopava" u tkivo slike, te gradi sebi "mjesto" u samom središtu praznine, reformirajući je i apstraktno redefinirajući. Jednovalentnost se namah zamjenjuje polivalentnošću, jer Andrić istodobno koristi više tehničkih pristupa, kolažira materijale, prekriva površinu ili je sukobljava s nepokrkivenim partijama. Slika motiva, proistekla iz viđenja jednog unutarnjeg oka, preobražava se tako u mjesto slike, centralno u svojem položaju prema formatu i zato nužno simbolički impostirano. To "mjesto" putem svojih jako naglašenih i konstratlranlh granica u isti mah lebdi nad prazninom, ali se i brani njome, kao da samo sebi osvještava vlastitu dvojnost, izgrađenu na rubu mehaničkog prema organičkom svljetu.
Hoćemo li pogriješiti kažemo li kako nas ta dvojnost, to, čini se, stanje nikada postignute stabilnosti, zapravo podsjeća na nedorečenost postupka, ili barem upućuje k neodlučnosti izbora sredstva? Vjerojatno hoćemo, jer dublja analiza otkriva nam prave uzroke ovoga stanja. Andrić se uistinu odbija opredijeliti, i ostaje uglavljen između dva prostorna stanja naprosto zato jer ne želi dijeliti literaturu od slike, likovni govor od riječi koji ga uvjetuje "postojeći iza slike" i tako ga konceptualizirati. S te pozicije treba tumačiti i jaku naglašenost Andrićevih naslova slikama (To se ja veselim krajoliku u podne, Otok sa zlatnom kućom i nasukanim kitom...), koji vlastitom slikovitošću oduzimaju jednu dimenziju slikama, na isti onaj način na koji će sama slika biti slijepo slikarska samo na mikrorazini svojih pojedinosti, a proročki "rječita" i vrlo simbolička na svojoj makrorazini. To je upravo tipičan andrićevski postupak, praćen iskrenom nepretencioznošću prema našem oku u sadašnjosti, ali i potrebom da se svidi našim fiktivnim sjećanjima, vremenu prošlom koje vrlo često upravlja našim sudovima o viđenom.
Najposlije, neki pisci će rado svrstati našeg slikara u onu distingviranu tradiciju koja počinje s Vidovićevom "unutar-prostornošću" izazvanom intimnim doživljajem motiva u sadašnjosti, nastavlja se s Tartaglijinom "oko-prostornošću", izazvanom apstraktnim kruženjem oko motiva, te završava Pavićevom električkom "pred-prostornošću", gdje se motiv rađa sam iz sebe, bez oka koje ga prati izvana. Najbliži Paviću, Andrić će upravo svojoj literarnosti moći zahvaliti osamostaljenje u odnosu na spomenute rodonačelnike i nasljednike te naše "dalmatinske simbolistike", kojima će mnogi, ne bez razloga rado priključiti i Ivančića. Naime, dok svi oni rade sliku, naš Andrić slikajući gradi svojevrsnu sceneriju, kulise slici, konstrukciju za pozornicu na kojoj glavnu ulogu ima riječ o slici. Na taj se način Jozo Andrić dokazuje mnogo modernijim slikarom nego što to njegovi kritičari žele priznati, a svakako i autentičnom pojavom: on nesumnjivo zauzima svoje "mjesto" u odnosu na prazni prostor kojim lutamo mi ostali.

Vladimir Rismondo ml.