Bašić Milena

Milena Bašić

ŠEHEREZADA KOJA PRIČA – SLIKAJUĆI

Mladu slikaricu Milenu Bašić upoznao sam na otoku Braču u uvali Osibova koja se u zimskim mjesecima doima pomalo nestvarnom - ljudi gotovo da i nema, ostaju samo tragovi njihova ljetnog boravka u mediteranskoj šutljivoj ljepoti.
Bilo je to prije par godina, kada se Milena vratila iz Italije, poslije završetka studija. S namjerom ili nehotice u toj se uvali nastanilo nekoliko različitih umjetnika, koji bi povremeno tragali za izgubljenim vremenom tišine, gdje se obično skrivaju zrnca nadahnuća za budući rad, poslije čega bi se vraćali svojim stalnim prebivalištima. Jedina je Milena, kao najmlađa izabrala za svoje stalno prebivalište osamljenu uvalu Osibovu.
Jednom sam Milenu upitao: kako to da je umjesto Splita izabrala osamljenu uvalu za svoje boravište, budući je i mogućnost zarade na otoku za mladog umjetnika koji tek počinje gotovo nikakva? "U osamljenoj uvali mi treba puno manje za život, nego li u gradu i važno je samo da nisam gladna. Ali zato imam vremena za istraživanje na pretek, a to je ono što me sad najviše zanima. Upamtio sam njen odgovor, jer mi je zazvučao kao neka posvećenost, gdje Milenin život ovisi o njenim slikama. Uslijedila je i njena prva izložba u Milni u galeriji Servantes.
U gotovo apstraktnim uljanim platnima u kojima su se stidljivo nazirali neki izgubljeni svjetovi, mogao sam pronaći i neka svoja dva svijeta u kojem se nazirala nekakva moja priča. Razgledavanju izložaba pristupam kao kradljivac, s okom dramatičara, nastojeći iznjedriti priču, koja bi mogla biti poticaj u mom radu.
Druga Milenina izložba bila je u Zagrebu. To je nešto sasvim novo, rekla mi je i zamolila ako joj mogu pomoći oko postavke izložbe. I doista to je bilo nešto sasvim novo. Apstrakcije gotovo da nije ni bilo, prazni prostori soba kroz čije se prozore nazirala priroda djelovali su pomalo iskrivljeno, i zato su mi bili fascinantni. Činilo se da je ta blaga deformacija prostora zbog posebnog ugla odakle ga promatra neko skriveno oko, gdje su njeni stanovnici izašli tek nakratko, ostavljajući svježe tragove prisustva. Na nekim slikama se osjećaju tragovi ljudskih duša, gdje je boravište bilo ispunjeno ostacima topline, a neke druge slike upućuju na blagu kaotičnost, kao mjesto duhovnog stratišta poslije nečijih sukoba. Odatle valjda i moja fasciniranost jer je tu sad bilo povoda za više neispričanih priča, koje te slike odaju ili skrivaju.
Stoga sam ovo ljeto s još više zanimanja pristupio razgledavanju novih slika u njenom malom ateljeu. Slike su nastajale tijekom godine kada je uvala bila prazna i bile su spremne za izložbu u Splitu. Budući da sad nije bilo upozorenja da je ovo nešto novo, očekivao sam nastavak već viđenog. A nije bilo tako! Čak sam bio u iskušenju da glasno komentiram njene slike, jer su ove bile po mnogočemu nove! Ovo više nisu bili obični prostori gdje je drama trebala započeti ili je tek bila završila. Bio je to spoj iskustva prve i druge izložbe.
Opet prazni prostori bez ljudi, koji na neobičan način mire u sebi apstrakciju s iskrivljenim svjetovima neke iščezle figuracije, koja poprima patinu prošlih svjetova dotičući današnje i hrabro ih suprotstavljajući ili mireći. Susreću se tu duhovi prošlosti s duhovima sadašnjosti, a samo što u taj začarani prostor nisu zakoračili i oni koji tek trebaju započeti svoj novi život, ne obazirući se na duhove dalje ili bližnje prošlosti. Svaka njena slika pričala je svoju dramatičnu priču, baš kao da o svakoj slici ovisi njen život! Uspio sam se suzdržati od bilo kakvog komentara, znajući da moji svjetovi i moje traganje za njima ne moraju biti bliski drugima.
Šeherezada koja priča - slikajući, pomislio sam u sebi!
A onda sam počeo pričati o tome kako upravo pišem knjigu priča u kojima će biti priče iz "Tisuću i jedne noći", obrađene na moj način. Neka opčinjenost orijentalnim svjetovima, slično kao kod Borgesa, pojasnio sam. A onda sam, ni sam ne znam zašto, brzopleto rekao Mileni kako i u njenim slikama osjetim miris "orijenta". Milena me nekako čudno pogledala. Kao dijela Mediteranskog svijeta, dodao sam pravdajući svoje zapažanje koje je dočekano šutnjom. Rastali smo se u nedorečenosti. Još jednom mi se potvrdilo, da moj pogled u svijet, ne mora biti u doticaju tuđih svjetova. Odatle, valjda, i neka potreba za umjetnošću? Zapravo mi je bilo bitno da sam dokučio kako Milena kao mlada slikarica stalno traga; traži sebe u umjetnosti i umjetnost u sebi; i da se tu krije njena posvećenost. To sam joj trebao reći, a nisam. Ima vremena, pomislio sam i slijedećih nekoliko dana utonuo u pride iz 1001 noći, tragajući za svojima.
A onda je jednog dana Milena došla s molbom da nešto napišem o njenoj novoj izložbi koja bi trebala biti postavljena krajem ljeta ili na jesen u Splitu. Tražio sam izlaz, pravdajući se da ja na čudan način promatram slike, što vjerojatno nije u suglasju sa stručnošću i kako sam samo jednom u životu, na molbu svog prijatelja, pisao za katalog njegove izložbe u Klovićevim dvorima. Odšutjela je ta moja izvlačenja i pravdanja. Nisam mogao odbiti, znajući da sad imam priliku da napišem sve ono što mi je prošlo kroz glavu kada sam gledao njene slike i odmah sam imao na umu i naslov o onome o čemu želim pisati:
Šeherezada, koja priča - slikajući!

Amir Bukvić

Poetika mora i fantazmagorični prostori, dvije su, naizgled, sasvim različite teme koje se u Mileninom slikarstvu nadopunjuju i zapravo drže jedna drugoj ravnotežu, uspješno integrirajući ekstrovertni i introvertni pristup umjetničkom izražavanju. Tema mora je, prema riječima same autorice, "lakša", ekspresivnija i otvorenija, dok je tema interijera 'teža" , slojevitija, okrenuta unutrašnjem i puna simbolike, te dvije teme kojima se autorica uvijek vraća u svom stvaralaštvu, razlikuju se i po izvedbi i likovnoj tehnici. Slike mora su naslikane uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom te su razigranog kolorita i slobodnijeg rukopisa, dok su interijeri prikazani kao crno-bijeli crteži u digitalnom printu. Kroz njezino slikarstvo je utkana geneza prostora u kojem živi i provodi svoje vrijeme pa se tako more i ovaj put pokazalo kao neiscrpni izvor nadahnuća Mileninog umjetničkog stvaralaštva, kao i njezin unutrašnji svijet te ljubav prema pisanoj riječi. Ovo posljednje je posebno vidljivo u samim naslovima ctleža od kojih svaki nosi svoj naslov-stih poput Muzike života, Velikih očekivanja, Stijena-krevet iz dubina, Bjelina na vjetru, Kuće visina i Srca ploda među plodovima plodu se nada, koji bude različite subjektivne asocijacije u svakom od nas. Milenina reinterpretacija primorskog pejzaža, prikazujući na posredan način vlastite intimističke doživljaje kroz odraze u moru, nalazi se, za razliku od crteža, između figurativnog i apstraktnog; ponekad jasno naznačenih struktura, a ponekad jedva vidljivih prepoznatljivih formi koje se gube kroz izmaglicu koprene boja, plavetnila i morskih dubina. Tema mora i tema interijera od kojih svaki priča neku svoju priču, zahtijevaju od promatrača slojevitije isčitavanje i poniranje u vlastite dubine. Milenini radovi kriju onaj poseban umjetnički senzibilitet, tajnu u koju može proniknuti samo "žensko" viđenje svijeta. Kroz svoje nadrealne interijere koji se prepliću istovremeno s eksterijerima i prirodom, realizirala je svoja stanja, emocije i razmišljanja na metaforički način kroz bogatstvo detalja i simbola, dajući tako djelima i svojevrsnu metafiziku, duhovnu konotaciju.

Barbara Gaj