Besek Jerkić Gordana

Gordana Besek Jerkić

Vjerujem da osnova dobrom slikarstvu leži u tradiciji. To su njegovi korijeni a sve ostalo je nadgradnja. Svaka novina je dobra na tim starim čvrstim temeljima. To je napredak, vrijednost. Slikarstvo je plod duše. Slika je cijela duša slikareva, doživljava se emotivno, intuitivno...Slikarstvo je poezija, a poezija je slikarstvo. I jedno i drugo je imperativ bogova. U prirodi su sve samo boje i oblici. Kad ne bi bilo ni jednog ni drugog, ne bi bilo ničega. Svaka boja ima svoj govor, svoju duhovnost. Ona nam hoće nešto reči, ponekad nas razveseli, a nekad i rastuži. Oblici su samo uokvirene boje. Pa te boje moraju imati svoj početak i kraj. Što je svaki novi oblik nego omogućavanje nove boje i tako u beskonačnost.
Tekst Andra Filipića sa izložbe : ''Salon Galić''
Gordana Besek-Jerkić, nakon deset godina, ponovno izlaže. Među ovim slikama koje su pred vama krajolik ''Pogled na Split'' iz 1991. nas može podsjetiti gdje smo stali, odnosno može nam prilično vjerno predočiti kako je izgledalo ovo slikarstvo na njenoj posljednjoj izložbi u veljači 1987. Dominantnoj modroj zelena pruža podršku, a tu je i cijela hladna sekcija palete, međutim tenziju slike onervozuje crvena koja se pojavi, pomuti mir pa složi kompoziciju po svoju. A kompozicija je u ovome likovnome razmišljanju ono što ''drži vodu'', a zamjena je za grafizam kojeg su tokom sedamdesetih i dobrim djelom osamdesetih godina bile pune slike gospođe Jerkić. Bez obruba boja slobodnije diše, ali je uvijek u službi plastičnog, a ekspresionistički nervozni parlando i dalje se oslanja na temperamentni duktus koji dinamizira oblike podižući ih u kovitlac. Crtež nije više temelj njene ekspresije, ali je još uvijek nositelj ritmičkih vrijednosti. Njena ekspresija nije okrenuta Cezanneovskoj žudnji da stvori ''harmoniju paralelno s prirodom'', nego traži sklad unutar prirodne zbilje. Slika spretnim kadriranjem uokviruje ono najoptimalnije viđeno na objektu kojeg slika. Samim tim ona odvaja svoju samovoljno izabranu zbilju od one po kojoj slika. Pritom je slika prirodne zbilje kao likovni privid, realizirana isključivo likovnim sredstvima. Hiperbola draga ekspresionizmu poosobit će njeno slikarstvo. U ovom slikarstvu ima dovoljno temperamenta, rafiniranog osjećaja za orkestraciju pa time za boju. Od žuto zelene ide ka crvenoj a onda se sporim slijedom vraća do hladne plave game. Krug je zatvoren, ali su posljedice ostale. Drugačije je to razmišljanje od onog prije deset godina. Iluminacija je drugačija, intenziteti su pojačani kolorističke vrijednosti su pune nekog brija. Novi radovi propuštaju puno više svjetla. Sve je mekše, razložnije. Boja je zasićena, putena, sebi dovoljna, direktna, uzdižući svojim hedonizmom ovo slikarstvo do ekstatičnosti rapsodije.