Botteri Josip

Josip Botteri Dini

U našemu sekulariziranom svijetu umjetnost koja odražava vrijeme sadašnje, sa svim poetikama, stavovima, emocijama, idejama, kao da je izgubila, ili stvarno jest, vezu s motivima sakralnog karaktera. Teme kršćanske ikonografije, koje su umjetnost nadahnjivale stoljećima, stavljene su na marginu zanimanja. Ipak na hrvatskoj likovnoj sceni djeluje niz autora koji uvjerljivošću likovnog izričaja prenose biblijske poruke, kreativno vezujući osobnu stilistiku i dubinu teološke istine. Naslijeđeni kanoni interpretacije (u ozračju klasičnog izraza) pojedinih motiva djelomično su sačuvani i razložna su potka za ostvarenja autorskog pečata, s manjim ili većim (pokatkad i radikalnim) udaljavanjem od tradicije kroz slobodu likovnog skladanja.
Puninu sadržajne slojevitosti, s koncentriranjem na bit prizora i značenje tekstova koje su zapisali sveti pisci. Osjetljivost za duhovno, za nebesko u uprizorenjima Kristova djelovanja na zemlji nužna je u prožimanju biblijskog događaja i njegova obnavljanja kroz doživljaj umjetnika. A neki od naših suvremenika to su istinski uspjeli, i talentom i življenjem vjere.U sam vrh hrvatskih umjetnika koji inspiraciju nalaze u Evanđelju pripada Josip Botteri Dini. Dojmljivim vrijednosnim dosezima i
dugogodišnjom prisutnošću na likovnoj sceni Botteri je stekao respektabilno mjesto pogotovo tematski sakralnom dimenzijom opusa, kojom se afirmirao u europskim zemljama, a i izvan njih. Autentičnošću načina (kojim poštuje i iskustva ranijih majstora) Botteri je slikama komornim, štafelajnim dao i mjeru monumentalnog, kao što je reprezentativnim rješenjima (vitrajima, freskama u crkvama) dao notu prisnosti, vid poetske konotacije. Djela su to dijaloga s božanskim, susret umjetnika i čovjeka sa Stvoriteljem i Spasiteljem, likovno konkretiziran rasponom odabranih tema: od navještenja, Isusova rođenja, Govora na gori, posljednje večere, križnoga puta do uskrsnuća, puta u Emaus. Motivski su to orijentiri različite ugođajnosti (promatrane ljudskim kriterijima) s dramom do potresnosti i bola, ali i liričnošću utkanom u neke prizore. Botteri odmjereno sklada scenu i razložno akcentuira sukus zbivanja u dodiru nebeskog i zemaljskog. Niz kristoloških motiva likovno je osmišljen svojevrsnom sintezom realistične marnosti (s prepuštanjem stupnju stilizacije) i ekspresionističke pokrenutosti, kojom se potencira emotivna strana ostvarenja. Grč geste biva umiren i potrebnom svečanošću ornamentalnog, ali je i otvoren nemiru kojim opisnost detalja dolazi u drugi plan. Discipliniranom ritmizacijom traveja Botteri se približava idealizaciji, stanju izvanvremenskog, dok pulsirajućim grafizmima i nakupinama oblika otkriva biblijsku oporost vremena. Botteri je umjetnik ispovjednosti, suputnik i supatnik na Kristovu putu te je stoga njegov odnjegovani senzibilitet pogodan za djela razumijevanja Isusove poruke, utkane i u procesije Velikoga petka, poglavito one za križem na otoku Hvaru, i križne putove koji simboliziraju patnju Hrvatske, razarane monstrumima rata. Na stalnost Golgote Botteri ukazuje njezinim aktualiziranjem, kroz trpljenje naroda i pojedinaca, braneći slikom i univerzalnim temama hrvatski identitet. Dovoljna je za to i ljepota Splita i njegove prvostolnice za ljubav privrženosti nacionalnom, kao i opisi evanđelista, znane ikonografije, uzdignuta je njezina blistavost intenzitetom čiste boje, simboličnim i stvarnim svjetlom, zvučnošću palete bliske nebeskom krajoliku. Preslik je to i mediteranske čistoće, prisjećanja na kromatska suzvučja juga, u slikama tjeskobe i nade, a iznad svega vjere, opredmećene svjetlom, realnim i duhovnim, kumulirane u aureolama i ukupnosti prostora.

Stanko Špoljarić