Brčić Abel

Abel Brčić u ljepotu prizora upisuje vedrinu. Svojom mjerom slikarske preobrazbe vedutama starih dalmatinskih gradova Korčule, Dubrovnika i pitoresknim zdanjima u blizini mora daje poseban šarm, kako stupnjem kolorističke otvorenosti tako provedenom stilizacijom.
"Veselom geometrijom" pomaknutih kuteva Brčić razigrava plohe skledajući volumene čistim površinama, čitke silhute, gradeći svaku scenu jasnim rasterom crtovlja.Svaki segment na slici zahvaćen je identičnom tvarnošću intenziviranom dinamičnim vrijednostima boje. Detalji i ukupnost dojma podržavaju sliku o jugu (doživljaja i sjećanja) koje su dominante svjetlo i boja.
Brčić je posvojio drage prizore, prepoznajući u njima bljesak kromatskih raspona, sukladno kojima oblikovnost gradivnih jedinki, poput kružne krošnje stabla, trapezne forme krova, prove čamca, prati put od realnog ka izmaštanom. Razumljivo Brčićeva uprizorenja imaju potku stvarnog, no akcenti, rakursi, odmak od klasičnih perspektiva s relativiziranjem planova, daju znanom novu dimenziju.
Gotovo bajkovitosti, jer Brčićevom slikom ušli smo u prostore začudnosti. Zaustavljenog vremena u trenucima blistanja ljepote kroz silnice boje, u kojem zbijena zdanja, drveće u sjaju plavetnila mora i neba jeka su života.
Svaka slika je zastanak u pulsiranju ditiramskog. Ambijentalno je okvir za igru oblika koji nadilaze doslovnost fasade kamenih zdanja u svom značenju,već oznaka su trajanja, isto kao čempresi u svom vertikalitetu. Drugim riječima Brčić je prividno slikarskom nepretencioznošću izrazio duboko razumijevanje krajolika juga.
Interpretacija odabranih motiva kreće se od jednostavnijih do složenijih kompozicija, s izraženom lomošću forme, s mnoštvom fragmenata dovedenih do sitnih partikula. Vidljivih i u preciznim geometrijskim likovima, i oblicima manje egzaktnosti obrisa. Strogost nije narušila slikarski vitalitet, već je postala mjera reda u scenama sadržajne i likovne maštovitosti. Relativno čvrsti kordinatni sistem organizacije približio je Brčićeva djela ornamentalnom, uravnoteženoj preglednosti, koje su sastavnice plohe boje. Njima i more postaje polje, s jasnim razdjelnicama dubine plavog. A sjene definiranih granica zahvaćaju u svom kretanju svu predmetnost slike. Brčić i u reduciranosti do znaka ostvaruje sličan naboj opredmećenim svijetom, koncentriranom u primjerenoj paleti. Boji bet muklijih tonova, boji kojoj je svjetlo i simbolična datost. U isječku ljepote koji može biti i mrtva priroda, pogled iz interjera kroz prozor, Brčić inzistira na ugođajnosti. U djelima lirske konotacije svojevrsnim slikarskim tkanjima, dinamičnom i skladnom prepletu oblika gdje u varijacijama na temu treptaj poetskog je uvijek sačuvan kao u dijalogu umjetnika s predloškom, tako i dodirom tla (obale) i mora drveća i neba. Brčić suptilnošću doživjaja i izvedbe (s neporecivom vještinom rukre) i oporost prenosi do lakoće, neslućene u tanahtnosti linija.
U svakom slučaju Abel Brčić je obogatio suvremeni Hrvatski pejsažizam (u svoj širini tog pojma) radovima likovne "humornosti" težeći i uspjevajući povezati u arhitekturi spomeničko i pučko, sintetizirajući reprezentativni izgled crkvenog tornja i jednostavnu veličajnost "zaboravljene" kućice.
Neposrednošću iskaza u radosti stvaranja talentom i ljubavlju odabrane motive izjednačio je sa samim pojmom ljepote.

(Stanko Špoljarić)