Duhović Radoslav

˝Radoslav Duhović je lirik koji stvara, u blistavom kamenu, svoje male kipove i reljefe punih oblina, mirnih crta , bez pretjeranog patosa, razigranosti i suvišnog opisivanja. On izbjegava pojedinosti i podređuje ih cjelini i jedinstvu lika. Zaokružuje tu sažetost izvlačeći iz nje ili urezujući u nju samo najpotrebnije naglaske. U toj mirnoći okupljenih, svedenih i pretapljanih oblina, u tim skladno povezanim obrisima, on tiho i prisno ispoljava život. Njegovi ljudski likovi odmjerenim pokretima i stavovima odavaju umjetnikovu bliskost čovjeku; navješćuju i otkrivaju tajnu životne radosti, osmjeh i vedrinu djetinjstva, ljepotu i jedrinu mladosti, jačinu materinstva i dubinu skrivene boli. Istančana obrada kamena, ovog još mladog majstora, prati sukladno njegov izraz koji se otkriva uglađenim, blagim i postepenim, jedva zamjetivim tančinama i mekim podatnim prijelazima. Time, bez jačih zamaha, obzirljivo i plašljivo svladava i smekšava već preko tri desetljeća opori segetski i korčulanski kamen, udahnjujući mu svoju tihu, lirsku i poetsku poruku u nemiru isprelomljenog i uzbuđenog vremena. Tu poruku podupiru i njegovi crteži. On je već pred više od jednog desetljeća, prigodom svoje beogradske izložbe, izjavio: ˝Smatram da je umjetnik svaki onaj koji zna odstraniti sve ono što je suvišno i zadržati bitno. To zanči zadržati cjelinu mase, a odstraniti detalj.˝ Radoslav Duhović je u tome, stvarajući u svojoj povučenosti neprekidno i mnogo, ostao dosljedan i našao svoj put kojim i dalje kroči...˝
(Cvito Fisković, iz predgovora kataloga izložbe Radoslava Duhovića održanoj u Umjetničkom salonu u Splitu, 1978. godine)

˝Reducirajući svaki ukras, ili elegantni folklorni i modni dodatak, umjetnika zanimaju ponajprije stanja koja obuzimaju tijela: melankolija, sanjarenje, zaštitnički instinkt, kao i one prijelazne situacije od sna ka buđenju u kojima duh i tijelo vode tihe dijaloge u svanuće. Pritom je u najboljim rješenjima dosegnut nivo jezgrovitosti i bitne stilizacije u velikoj mjeri priveden znaku kao raspoznatljivoj duhovićevskoj šifri za tijelo...
Za mali broj njegovih crteža se može reći da predstavljaju nacrtne krokije, a za veći da se radi o potpuno samostalnim i dovršenim primjerima crtačkog plasticiteta. Modelacija figura pretežno u tehnici crne krede takvih je svojstava koji ističu izrazitu ispunjenost oblika skulpturalnim kvalitetama. Sugestija volumena ide gotovo do potpunog poteznog zasićenja na pasažima neprozirne gustoće linijskog nanosa. Crtež u njegovom slučaju svakako znači dopunu kiparskom korpusu i kao znak raspoznavanja izrazito kiparskog stilema i načina razmišljanja u kategorijama arhitektonike prostornih odnosa...˝
(Vinko Srhoj, iz predgovora katologa za Izložbu crteža Radoslava Duhovića održanoj 1989. godine u Galeriji HDLU-a u Splitu)