Sonja Gašperov

365 MAJICA

Nazvati Sonju Gašperov akademskom slikaricom ili likovnom umjetnicom bila bi samo djelomična istina. Pod istim imenom krije se i nagrađivana strip-autorica, književnica (u izdanju Algoritma joj je upravo objavljena knjiga Cyber ZOO), autorica jednog od najposjećenijih blogova (vidi sonjecka.blog.hr). Sve navedeno ukazuje na činjenicu da su za Sonju pojmovi života i umjetnosti neodvojivi. Potpuno joj je imanentna prožetost jednoga drugim, pri čemu je jedino pitanje koje u određenom trenutku postavlja za kojim medijem će posegnuti. Čak i kada se odluči za slikarstvo, crtež ili riječ, jedno nikada ne isključuje drugo. Možda i najzanimljiviji dijelovi njezina rada leže upravo u tom momentu, u lakoći izražavanja bez obzira na medij te odlučnom odbijanju bilo kakvih ograničenja sadržaja ili forme.

Projektom pod nazivom 365 majica Sonja Gašperov kreće se u prostoru kojeg možemo prepoznati kao postavangardni projekt, tj. postkonceptualno umjetničko djelo. Produkcija i percepcija rada odvija se na nekoliko razina, u nekoliko „vremenskih zona“ i medija. Inicijalnu razinu čini sam proces prikupljanja reklamnih majica tijekom kojeg umjetnica angažira razne tvrtke, institucije, udruge i naravno sve u svome okruženju, da joj pomognu pri realizaciji projekta, tako što će donirati majice. Tijekom godine dana umjetnica uistinu odijeva svih 365 prikupljenih majica, a proces fotografski dokumentira. Svojevrsni privatni performans dugog trajanja u ovom slučaju se odvija u intimno-javnoj kombinaciji njezine svakodnevnice. Sve se prenosi i u virtualni prostor (majice.blog.hr) u kojemu bilježi proces napredovanja projekta.
Transponiranje rada u izložbenu situaciju odvija se na više načina, čime Sonja preispituje mogućnosti prezentacije, a u konačnici i percepcije rada. U ožujku 2008., otvorila je izložbu 365 majica u Galeriji Bačva Doma HDLU-a u Zagrebu. Majice su zajedno s dokumentarnim fotografijama bile obješene na zidove galerije, stvorivši izložbenu situaciju u kojoj se inteligentno poigrava klasičnom galerijskom prezentacijom, no predmet uvijek tretira onim što on uistinu jest te ga ne izdvaja kao pojedinačno umjetničko djelo, nego naglašava prezentaciju samog procesa. U rujnu ove godine na izložbi Muzeja suvremene umjetnosti u Puli naziva „Tu smo“, umjetnica je majice izložila u javnom prostoru, objesivši ih na konopce rastegnute na ulici. U tom slučaju postav je vrlo blizak životnoj situaciji, no ipak se u percepciji može iščitati kao prostorna instalacija. Postav u, ili točnije na, Galeriji umjetnina ide i korak dalje. Majice su obješene na tiramolima postavljenim ispod uredskih prozora. Sam izgled stare zgrade Galerije umjetnina, prvotno namijenjen stanovanju, pridonosi subverzivnosti rada. On se kao umjetničko djelo može iščitati tek kada se zna da je riječ o kulturnoj ustanovi a ne stambenoj zgradi, i naravno nakon shvaćanja činjenice da je riječ isključivo o reklamnim majicama. S druge strane, reklamne majice postavljene na fasadu mogu se iščitati i kao komentar na sve učestalije korištenje gradske arhitekture u reklamne svrhe. Na idejnoj razini, logotipovi na majicama preuzimaju ulogu vizualno agresivnih billboarda koji polako zagušuju prostor suvremenog grada.

Očito da u osnovi poticaja za Sonjin projekt stoji kritika konzumerizma. No ipak, odrediti ga samo takvim bila bi neizmjerna šteta. Jer umjetnicu zanima trenutak u kojem sama potpuno svjesno, pristaje biti nečija reklama, bez mogućnosti marketinške manipulacije kojoj smo svi svakodnevno izloženi. No, u daljnjem procesu ona prihvaćanjem takve situacije potpuno otpušta vezanost za sadržaj i ludičkim procesima, prelascima iz medija u medij, poigravanjem situacijama i trajanjima, dolazi do zaigranog, slojevitog i dobro promišljenog rada.

Jasminka Babić

ROBOT

U istočnjačkoj kulturi i umjetnosti (manga stripovi, anime, filmovi, kolekcionarske igračke) pronalazi se cijeli niz razno dizajniranih divovskih robota od kojih nam je najpoznatiji Tetsujin. Scenarij i smisao postojanja tih robota uvijek je zamišljen kroz međusobnu borbu, natjecanje u veličini i nemar za okolinu. Ručno pisanim/slikanim fontovima (često korišteni šezdesetih godina) ispisujem naslove Personal robot te tako slike tretiram kao postere, vintage naslovnice ili ambalažu starih robo-igračaka.

Ljudski ego poistovjećujem s robotiziranim nadjačavanjem pa promatračima usput nudim tri verzije osobnog robota. Želja za posramljivanjem konkurencije važnija je od pojma destrukcije tj. uništavanja svega što je u tom trenutku nebitno kako bi se lakše postigao cilj. Cilj svakog giganta znači biti jedinstven, zapamćen i nedostižan u veličini.

Sonja Gašperov

O VUKOVIMA I LJUDIMA

U maniri moralističkog narativnog slikarstva Sonja Gašperov ciklus Vuk je vuku čovjek organizira oko prikaza dvojbenih situacija čiji su protagonisti, barem prividno, vukovi. Na deset većih formata predstavlja sjaj i bijedu zanimljive vučje družine koja se, međutim, ponaša u potpunosti ljudski. Počevši od činjenice da su životinje-protagonisti ovih moralizatorskih basni dvonošci, i da je njihovo stanište prije džungla na asfaltu nego prostrana stepa. Detalj koji nosi ključ za čitanje ovih slikovnih prispodobi tanka je traka posred trbuha svake životinje –u njemu se prepoznaje i patentni zatvarač. Njegovo nas povlačenje vodi iz basne u parabolu.
Vučji je kostim tek izlika za studiju karaktera, tvrdi autorica. Iako je njezin figurativni odabir stiliziranih životinja višestruko opravdan – od basni kao drevnih studija karaktera, često prikazivanih u pučkom slikarstvu pa sve do disneyevske animacije. Poučan, skoro pa propovjednički karakter slika svog najpoznatijeg prethodnika iz povijesti umjetnosti ima vjerojatno u Britancu Williamu Hogarthu, koji je svojim britkim i satiričnim platnima secirao društvenu stvarnost Londona početkom osamnaestog stoljeća, u osvit prosvjetiteljstva. Stripovski format, konačno, uglavljen u novine ili blog, trebao bi dati još pokoje razjašnjenje. Iako je vjerojatnije da će vas do suza nasmijati.

Tako se, uz posvetu povijesnim uzorima, na ono vječito pitanje "što se time želi reći" odgovara u stripovskim oblačićima i prepoznatljivim, iako kulturalno kodiranim prizorima. U njima se preodjeveni ljudi u vučjoj koži prepuštaju porocima, nižim strastima, ali se i zapitkuju o smislu svoga djelovanja i mjestu pod zvijezdama. Moral je poljuljan humorom i sitnom subverzijom, a povijesni 'pučki' elementi zamijenjeni su generacijskim vizualnim žargonom i aluzijama.
No gdje su se skrile prave 'vučine'? Neposredniji životinjski svijet uzmaknuo je pred zvijerima koje su iz kaprica prisvojile njihovo krzno, i poput strašne legende o vukodlaku, kaljaju časno životinjsko ime. Iako u nešto manje sramnim rabotama. Više o prijetvornom društvancu tamo gdje je vuk vuku čovjek i gdje se namjesto vuka u janjećoj koži čovjek skriva u vučjoj, pročitajte na blogu http://sonjecka.blog.hr

Jasna Jakšić