Velibor Janković

LOREM IPSUM... LOREM IPSUM / CAESITAS

...Grafika je u nas danas gotovo izumrla egzotična vrsta koju rijetko viđamo na izložbama i kojom se bavi sve manje umjetnika. Pogotovu je rijetkost vidjeti kombinirane grafičke tehnike na jednome listu, tojest slojevanje grafičkih postupaka koji podrazumijevaju višu tehnološku spremu umjetnika. Stoga „masivna“ uporaba različitih tehnika u Jankovićevoj grafici plijeni posebnu pozornost u vremenu potpune grafičke oskudice. (...) No, da bi predočili koje su tehnike prisutne u ovim radovima valja ih nanizati u gotovo „beskrajnom nizu“ od solvent transfera, akvatinte, reservagea, colografije, bakropisa, suhe igle, olovke u boji, grafita, da bi, primjerice, samo reservage sadržavao uporabu tuša, šečera i asfaltnog laka. Da u Jankovićevim grafičkim ciklusima nije u pitanju isključivo demonstracija tehnoloških znanja, svjedoče nam doista zanimljiva rješenja koja na principu asocijativnog kolaža u blizinu dovode krhotine svijeta koji se nudi kao niz brzo promičućih kadrova, jačih i slabijih utisaka i otisaka koji čine svijet koji nas okružuje (često i samo kao slika toga svijeta). (...) Proziranje i prekrivanje, grebanje, protiskivanje, trljanje i premazivanje ipak su glavna senzacija slike. Svi ti slojevani postupci izbijaju u prvi plan kako bi povratno osnažili ikonografiju, ukazujući na svijet koji je mjesto nemira, stalne mijene, propadanja i rađanja, brisanja i ponovnog ispisivanja teksta života. (...) Jedno je ovdje sigurno: i tvrdi kamen ili bronca antičkog kipa baš kao i Muybridgeova fotografija pokreta ili dio nekog anonimnog stroja koji je odavno zamijenjen novom verzijom, nisu istaknuti po nekoj hijerarhiji, značaju, umjetničkoj ili praktičnoj vrijednosti. Oni su dijelom onog kaotičnog slijeda utisaka kojima nas bomardira vizualna kultura, nadrealizacije života u kojemu se sve može dovesti u vezu sa svime. No, Janković ipak vodi računa da hiroviti kaos ne pravlada, nudeći u slici uvijek neku provodnu nit, neku radnju, predmet ili osobu koji scenarij prizora čine logičnim i protumačivim na asocijativnoj razini

Vinko Srhoj

LITHOS

(...)Smanjujući repertoar na pravokutnik, dosljedno i izdašno koristi fotoaparatom zabilježene uzorke, povezujući njihova bitna svojstva na maštovit način kroz kombinacijom fotografije, grafike i crteža olovkom. Janković nam nudi “narezane kompozicije” u kojima se kadrovi djelomično preklapaju i stvaraju dojam kretanja. Taj je postupak znalački uklopljen u zakon reda likovne površine u kojemu su riječi, gramatika i sintaksa likovnoga govora pomno razrađene pa se to zanatsko, artificijelno savršenstvo ne nameće, već kao da je sakriveno pod prirodnosti dojma. U neprestanom ugađanju instrumenata svoje umjetnosti, kako tehničkih fotografskih i grafičkih, tako i ručnih, crtačkih, postigao je autor točan i opušten sklad.
Kad se nađemo pred grafikama i crtežima Velibora Jankovića ne nalazimo se pred bljeskom nedohvatne pojave, nego pred procesom, pred gradnjom nužnosti i umjetnikovih zakonitosti kojima je on podredio dijagonale koje naoko besmislen prizor po načelu binarnog reda zauzdavaju u cjelinu. Time je zamalo dokrajčen uvjet gledanja u strukturi organizacije polja, a površina slike postala je ekran na kojem izgledom neopterećeno oko izlaže prosudbenu moć gledanja i gotovo je poistovjećuje s ustrojem formata – zlatnog pravokutnika. (...)

Zdenka Bilušić