Mislav Katalinić

PAS

„Pas“ Mislava Katalinića usudim se reći dostojno nastavlja niz prikaza ove životinje u djelima hrvatskih kipara od moderne do danas. Niz koji bih započeo sa Branislavom Deškovićem, nastavio sa Valerijem Michielijem, a dovršio sa Mislavom Katalinićem. „Njemu nije do poruka ili ogledala posrnuloga svijeta, nego do uvjerljivosti svojih stanja“ rečenica je kojom kolega Ive Šimat Banov precizno približava lik i djelo Valerija Michielija, a može se bez dvojbe primjeniti jednako točno i za ostalu dvojicu. Jednom bi trebalo sučeliti radove ove trojice vrsnih hrvatskih kipara na zajedničkoj im izložbi. Misli li netko da pretjerujem što Katalinića stavljam rame uz rame sa Deškovićem i Michielijem? Rado mu odgovaram da nije neophodno da umjetnik umre kako bi se tek eventualno onda netko ozbiljnije pozabavio njegovim djelom. Vremenska distanca kao uzus i argument opravdanja struke stoji, ali samo djelomično kao potporanj ideji što objektivnijeg sagledavanja predmeta izučavanja. Jer i živi smo i mrtvi smo istovremeno; i sada i ovdje, i svugdje, nigdje i nikad; zatečeni u ovome magičnom trenutku vlastitog postojanja koje istovremeno i jest i nije, koje stalno izmiče iako zapravo nikada ne iščezava. (Christian Boltanski op.a.).

Toni Horvatić

T.H.: Što te kao kipara privlači figuri psa?

M.K.: Likovnost i animalizam.Pas kao životinja ima vrlo zanimljive pokrete u likovnom smislu. Kao izvedbeni materijal u ovome projektu koristim čelik, jer me ovom prilikom zanimao crtež i varijacije unutar njega. Suradnja sa Zorkom i Gogom Šojat u ovome projektu razvijala se spontano i prirodno. Pokušali smo se iz skulpture kretati prema crtežu i hologramskoj projekciji. I obrnuto. Od prostornog crteža prema grafici. Pritom nije toliko bitno što se prikazuje već način kako se prikazuje. U svakom pojedinom radu rezultati do kojih smo došli su različiti. Od krokija, preko potpuno konstruktivističkih crteža pa do stripa razvija se priča koja nije unaprijed determinirana. Dozvolili smo sami sebi razigranost i na neki način u prvi plan istaknuli mogučnosti koje ne teže fiksaciji unutar samo jedne forme mada je polazna točka (skulptura) čvrsto fiksirana, a kakovi će konačni rezultati u interakciji sa fizičkim prostorom podruma Dioklecijanove palače biti, tek treba vidjeti. Dopuštamo da u konačnici i mi sami budemo iznenađeni što cijelom projektu daje dodatnu draž i doprinosi neizvjesnosti koja pokreće i otvara mogućnosti kombinatorike.