Kovačić Kuzma

Ako je vjerovati kiparu Kosti Angeli Radovaniju ponajbolji su duhovi i najveći umjetnici izbjegli stil - posebice vlastiti. Izbjegao ga je i Kuzma. Jer stil nije sačekivao djelo kako bi ga obukao u haljinu jednog kroja i kako bi pokazao njegovu formalnu i moralističku ''dosljednost'', slijepu poslušnost i vjernost modelacijskim, tvorbenim ili sadržajnim čežnjama i nagnućima. I kao što pravi kršćanin ne može tako lako raskidati s tradicijom, tako i Kuzma traži eliotovske puteve kako bi prožimanjem nastavljao staze po kojima je prošlo toliko vjere i toliko hodočasnika. A odrekavši se tvrdoće stila, njegovao je jednostavni čisti i skromni oblik i za Prvog kršćanina u katakombama i za Zadnjeg Papu. I uvijek je njegov stil izjednačen s njegovim Bićem. Stoga je on malo mario za ono što zovu ''zaštitnim znakom" svojega opusa. Ti zaštitni znaci bili su utisnuti dublje i čuvali su uvjerenje (više nego lice) umjetnika i čovjeka.
I ovom izlagačkom prigodom neće Kuzma iskazivati suviše brige za lingvističku i modelacijsku koherentnost svojih djela. Primjerice Hrvatski križ za Papu Ivana Pavla Drugoga iz 1998. godine nema neke morfološke sveze s Čakavicom ili Izletom iz daleke 1981. ili 1982. godine. Raspon od asocijativnih, simboličkih do narativnih predodžbi, od čistoće i posta i nemrsa nekog oblika do pripovjedački zasićene teme krasiti će svaki oblik zasebne motivacije i vjerovanja.
"Čakavica" posvećena je našim precima, "Izlet" našemu djetinjstvu, "Vjetar sa sjevera" kiparu Branku Ružicu, mom učitelju - piše mi Kuzma ukazujući da mu zahvalnost, pamćenje, baština, legende i priče, sunce i svjetlost, dubina, prozračnost i bistrina sažeta i prožeta jednostavnošću njegova oblika računa i na moć prepoznavanja, a s druge strane i na moć "dovršavanja". A znao se uhvatiti i u koštac s velikim temama i velikim zadaćama. (Medvedgrad, Škabrnja, Rama, Hvar...) u kojima je udjel znanja i vještine pomiješan s dubinom osjećanja i dubokim razumijevanjem svake pojedine teme.
Neortodoksno estetičan, raznolik u svojim rješenjima, bogat u svojim modelacijskim mogućnostima, svaki je oblik znao učiniti i temom i sadržajem kiparstva. Njegujući povratak jednostavnosti i skromnosti, iz svojega je opusa izbacio i naviku i tipologiju. Čist, jednostavan, pun svjetla, u svakom je svojem djelu pokušao izbiti poetsku konkretnost ili "'stvrdnuti" poetska svojstva. Izvući imenicu iz pridjeva!
Mediteranizam - kojeg spominje svaka suša čim ugleda brod ili more - ovdje je daleko od skolastičkih odrednica koje, što više objašnjavaju to više tonu u nerazumljivost da bi naposljetku sve našlo svoj mir u inventaru. Ovdje je riječ o sedimentu dubine koji je kod ovog umjetnika i sudbinski i - zašto ne reći - religiozni. I onda kada je njegovo povjerenje i u trenutne društvene i političke konstelacije veliko ili kada ih vidi idealnima i bez sjene - u čemu se, u intenzitetu ili u detaljima ne moramo uvijek složiti - sve je iskazano jezikom njegova kiparstva.
Jer svi oblici dolaze iz dubine kipareve duboke i nepomućene vjere.

Ive Šimat Banov