Petra Kovačić

MOGUĆA LAKOĆA

izložba u Salonu Galić, 2014.

Splitska kiparica Petra Kovačić nam se i ovom izložbom predstavila kao multimedijalna umjetnica koja je napravila odmak od tradicionalnog, iskušavajući i problematizirajući odnos prostora, promatrača i samog djela.
Izložbu „Moguća lakoća“ sačinjavaju četiri rada, postavljena u zasebne prostorije, a zamišljeni su s namjerom da komuniciraju s unaprijed zadanim oblikom prostora. „Lakoća“ je svjetlosna instalacija kubične forme, načinjena od slojeva mliječnog pleksiglasa, dajući transparentnost svjetlom koje osvjetljava motiv koji morfološki podsjeća na brdo, zalazak sunca ili susret neba i zemlje te je za samu autoricu svojevrsni prijelaz preko brda i „duboki izdah olakšanja“.
Video instalacija „Odlazak“, projicirana na polupropusno platno prikazuje kretanje balona (mjehura), njegove kružne forme, te različite varijacije tih kretnji, koje kao da nastaju spontano dok lebdi prostorom, pokazujući krhkost i neizvjesnost njegove trajnosti.
Središnjom prostorijom dominira „Želja“. Ta skulptura-instalacija konstruirana je od bakrene žice, a gornji dio obložen je papirom i podsjeća na svojevrsnu svjetleću krošnju. U posljednjoj prostoriji postavljena je ambijentalna instalacija s fluorescentnim zračenjem – „Zaboravan“, koja se poput zrake ili paučine spušta iz gornjeg kuta u središte prostorije.
Namjera autorice je uključiti promatrača kao sudionika, aktivnog ili pasivnog, u doživljaj instalacije na emotivnoj i fizičkoj razini kroz gledanje, dodirivanje i/ili sam ulazak u pojedine instalacije, pružajući nam sinestezijsko iskustvo i potičući na razmišljanje. Iščitavanje i asocijacije nenametljivo su prepuštene samom gledatelju.
Petrine instalacije definiraju ambijent više nego što ambijent definira njih te preoblikuju i mijenjaju prostor bez obzira što je on sam po sebi zadan i takav kakav jest.
Prema riječima same umjetnice, „radovi su tematski inspirirani ljudskim osjećanjima, formalno prirodnim pojavama, prostorima i oblicima, koji su reinterpretirani kako na formalnoj, tako i na simboličkoj razini. Radovi propituju i međusobne odnose prostora, izloženog djela i posjetitelja izložbe.“
Radovi s ove izložbe su možda zasebni i izvedeni u različitim materijalima i medijima, no djeluju organski povezani s cjelinom koja koristi svjetlo kao važan element i nositelja poruke. Time su povezani i s prethodnim ciklusima u kojima je uvijek bila prisutna uloga svjetla kao sastavnog dijela radova, stvarajući posebnu atmosferu i doživljaj djela.
Materijali koje odabire za svoje skulpture-instalacije: pleksiglas, papir, žice, baloni i prirodni neprerađeni materijali poput pijeska, oblikovani su na takav način kako bi omogućili svjetlu da postane integrirani, neodvojivi dio rada. Svjetlost u instalacijama Petre Kovačić ima predmetnu konkretnost, ali postaje i bitan nositelj poruke, dobivajući pritom gotovo metafizičku konotaciju.

Barbara Gaj

IZLOŽBA 2010.

Podrumi Dioklecijanove palače

Otprilike sedam mjeseci nakon što je u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma izvela performans pod nazivom Djelo(vanje), Petra Kovačić na istome mjestu predstavlja pet skulptura-objekata. Ovaj podatak, koji se lako može iščitati iz biografije mlade umjetnice, navodim stoga jer između izvedbene instalacije i recentnih djela uočavam znatnu dosljednost u razvijanju autoričina performativnoga čina te u širenju njezina polja interesa.
Naime, sam je performans, razapinjanje užeta između rubova vrata i njegovo presijecanje (cjelokupno je izvođenje podcrtano svjetlosnom i zvučnom podlogom), osmišljen kao simboličan prikaz nastanka umjetničkoga djela, od njegove običnosti do njegova misterija. Petra se bavila odnosom publike ali i autora prema umjetničkom djelu, razrješavanjem različitih dvojbi, nedoumica i tjeskoba koje prethode nastanku djela, te koje prate (do neke granice) neizvjestan proces njegove izvedbe.
Što se, dakle, događa kad se ove i neke druge pretpostavke konkretiziraju u djelu/predmetu/objektu? Apsorbira li zadatost materijala u određenom smislu početne ideje? Čini li ih vidljivi(ji)ma ili ih pak relativizira i petrificira? Petra Kovačić pokazuje više zanimljivih mogućnosti davanja odgovora na izrečena pitanja. Služi se prepoznatljivim simboličkim kodovima komunikacije. Ljestve i svjetionik tako percipiramo kao nositelje značenja uspona, traženja puta, utočišta, sigurnosti... Kiparica značenja transponira kroz materijal i osvještava važnost načina na koji će se objekt postaviti u prostoru.
Posebno je bitno istaknuti ulogu svjetla, koje je, bilo da izvire iz samog objekta ili je usmjereno prema njemu iz drugog izvora, sastavni dio djela. Svjetlom se uspostavlja odnos prema ambijentu i promatraču, a ujedno ono naglašava moment fluidnosti, odnosno krhkosti. Primjerice, krhkost sna čije rasprsnuće zadržava tek opna slutnji i predumišljaja, krhkost nade i htijenja koje se guše pod teretom očekivanja, lakoća otkucaja srca nasuprot fizičkoj ukotvljenosti tijela. To su moguće interpretacije skulptura-objekata, ostvarenih u različitim materijalima (pijesak, kristali, staklo, kamen, vosak, epoxy smola, voda, koža...).
Umjetnica poseže za objets trouvés, služi se industrijski oblikovanim predmetima, a i elementima koje je oblikovala priroda i koje prepoznaje savršenim medijatorima svoga nauma. Fluidni (su)odnos materijala i predmeta, koji se ne iscrpljuje u jednokratnoj determiniranosti, omogućava generiranje višestrukih refleksija formi i značenja. Ovaj je proces dodatno potenciran kontekstom dojmljivog ambijenta Dioklecijanovih podruma, jednog od najimpresivnijih ali i najzahtjevnijih izlagačkih prostora u nas.

Barbara Vujanović