Zoran Krpetić

BIJELI JADRANKI PAS – ČUVAR KULTURNE BAŠTINE:

Bijeli morski pas nastanjen je na svim dubinama uzduž cijele obale Jadrana, a izdvaja se kao najbrojnija vrsta u nizu desetaka srodnika - mačka, sklat, raža itd. Teži do 30 kg. a,lovi se tijekom cijele godine, pa je imao važnu ulogu u prehrani priobalnog i otočnog stanovništva. Sprema se na mnogo načina: lešo, brudet, na bilo,pohan, frigan, na sirovo, a jetra bijelog morskog psa u lišću od vinove loze na gradele je pravi biser, specijalitet iz kuhinja naših predaka.
Ipak, nenadmašan je kao kulinarski prvak sušeni pas, hrana obalnog i otočnog stanovništva onog vremena. Danas tek nekoliko malih otočnih mjesta od viška ulova , za vlastite potrebe, suši morskog psa na šufitu ili konobi, za blagdane ili za grube zimske dane, kad se na more ne ide. Tako čuvaju tradiciju mještani otoka Vrgade, usprkos svemoćnom zaboravu. Otok Vrgada izronio u trokutu dva nacionalna parka, Velebita i Kornatskih otoka i parka prirode Vransko jezero, između Murtera i Pašmana, a nasuprot općinskog središta Pakoštane.
Tragovi kulture života potiču iz vremena od prije 3 stoljeća, a nalazi se kriju u temeljima na kojima je poslije u 13 stoljeću napravljena crkva Sv. Andrije. Upravo Sv. Andrija apostol Isusov, ribar, onaj koji stavlja blagoslov na sve ribarsko, Vrgadinima je simbol okupljanja u molitvi za opstojnost života na otoku.
Kako god bio blizu kopnu, otok je svijet za sebe i onakav kakvog ga njegovi žitelji vide i hoće. Moj dida Stipe, zvat ću ga po nadimku Đorđi, došao je na red da bude domaćin bratovštine Sv. Andrije. Nakon mise za žive i mise za mrtve, velečasni predvodi bratime do kuće domaćina, putem praćen napjevima iz glagoljaških misala. Blagoslov kuće i stola, očenaš, par riječi o svecu zaštitniku i dok se konobom širi miris kuhane landovine, dida Đorđi nazdravlja smokovačom i poziva sve da jedu uslast.

LANDROVINA NA BRUDET:

Pomoči se kao i bakalar, dan ranije u vodu. Izreže na komadiće i položi na zafriženu kapulu. Zatim red kumpira na ploške, sitno sjeckane pome luk i petrusimul . Dodati mljeveni papar, ruzmarin, dva lista lovora i 5-6 škalonjica. Sve zalit sa 1 dec biloga vina, malo vode, da sadržaj ne zapliva. Maslinova ulja dodavati u kuhanju, kuhati do 40 min.
Lumini i sviće trepere od snažnih baritona i vruće arije a dida me pred svima diže od stola i gordo govori: EVO BRAĆO JOŠ SMO JEDNU SVIĆU UŽGALI ! Didovu sviću nosim, evo već 20 god.,a mome unuku Petru danas je 7 miseci i 23dana.

Tebi ću reć .
Daleko od ditinjstva, danas u meni živi neka gruba slika stvarnosti. Daleko od vrimena, u kontenplaciji sa zavičajem, bez zavisti i ključa u vratima skromne kuće na otoku. Tamo živi nada za još jednin susretom sa toplim morem mojega ditinjstva. Rano u svitanje na stolu kafa od konoplje, kozje mliko,suvi kolač i na more. Lako je bilo onda leć na pajole kaića moga dobroga dida Đorđa i okinit četiri c. b. slike jednog zaveslaja.
Pišem rići, stvaram slike da bi.... - ŠTO? Kad je priroda tako moćna pa nam se ruga.... - što to hoću ja beznadan?
Evo ti malo slova i neke rići.

A,E,I,O,U....
BRAGOC, IDRO, VESLO, ŠKRPUN, SIDRO, ŠAMPJER, ŠPAR, ŠPIGETA, ŠPANJULET, ŠKOTA, ŠKATAR, ŠUG, ŠUGAMAN, KOZLE, KRIŽ, KROŠTULA ,KRUH, ŠKRAPA, SMOKVA, MLIČ, MLIKO, MATER, MISA, MRIŽA, MUL, MANKUL, MANISTRA, MUKA, ZEMLJA, ZELJE, ZUBATAC, TRLJA, TRAGALJ, TORKUL, TRTALJUN, UGOR, UZALJ, UMBRA, SABUN, ŽALO, ŽAL, ŽBIRAC, BRUDET, BRIŠKULA, BLITVA, BAŠTUN, BIĆERIN, LOZA, LOVOR, LIGNJE, LUMIN, LANCUN, LITO, LANDOVINA, PASOVINA, RAŽA, RAŠPA, RAŠKETA, RIVA, RAKA, RUŽMARIN, RUKE, RAZUM, RUZINA, RIBA, OSTI, ORIJ, OTOK, OTROV, PAUK, PIRKA, PAPRIKA, PINJUR, PIC, OSTI, UBOTNICA, KANJAC, VRŠA, VINO, VRTAL, VALA ...

Zoran Krpetić D. M.

„I RIBE VIDE“

Ostat će uvijek otvoreno pitanje u kojoj mjeri je ljudsko djelovanje određeno hereditarnim faktima, a u kojoj mjeri ga oblikuje životna škola pojedinca i okoliš kojim se kreće. U Krpetićev atelier ulazi se strmim mornarskim drvenim ljestvama, pod krov kuće koja se diže poviše zapadne ugaone lože Dioklecijanove šetnice. Na stolu je odložen brodski dalekozor kojim se, kroz najmanji luminar u palači, kao periskopom promatra luka i pučina. Stvari se preklapaju: tradicionalni odgoj i moral ovog „Vrgadina“, njegov fotografski zanat, jednako kao i taj povišeni kut gledanja kojim povećava a istodobno usitnjava ono što se stere u dubini vedute – eksplicitne katoličke poante.

Bez pretenzija da prednjači nekim vlastitim stilemima ili da ekološki docira, Krpetić svojim radovima opominje sadržajem više negoli formom; upozorava na danas najpresudnija pitanja, pitanja izgubljene ravnoteže između čovjeka i prirode. Agroindustrija koja glumi Boga u zajedničkom vrtu, koja manipulira genima, koja danas već izjednačuje pesticid i hranu, koja plod kodira za jednokratnu sadnju poništavajući mogućnost da mu se sjeme produži – sve nas to upozorava Krpetić, nužno navodi na potrebu da hranu tretiramo u najčišćem sakramentalnom, upravo euharistijskom smislu.

Sveti Martin – onaj koji čupa poganske svete hrastove, koji ribu smatra nečistom (usprkos jednadžbi koja Krista simbolički predstavlja ribom) budući da je u nje glava razlučiva od tijela – danas bi je (u vremenu Dolly jagnjeta i engleskih krava, Galofak – pilića i, nasuprot toga, Plančićevih pulića) zasigurno prinio na oltar kao zadnju iluziju čistoće. Riba je, naravno, već svojom poslovičnom šutljivošću predestinirana na manipulaciju. S druge strane idealizira sliku plodnosti, množenja i obnove. „Botuni“ hobotnice (a u muzeju u Starom gradu sam vidio okaminu identičnu Krpetićevim reljefima) i njegove jaglice, koje umiru zapanjujućom ekspresijom oka i kljuna pretvarajući se pred našim očima u savitljive fosile, već samim svojim izgledom ulijevaju iluziju moguće vječne obnove. Licemjeran, a i glup bio onaj koji bi na ovoj izložbi govorio o formi ili o Krpetićevim „stilskim dugovima“: u današnje dane siti smo forme koja je sebi svrhom, gladni smo čiste hrane, čiste vode, čistog mora, čistih...

Joško Belamarić

„STAĐUNI – 35 GODINA U JEDNOM KADRU“

KONCEPT I REPETITIVNOST U FOTOGRAFIJI
Crtica za interpretaciju serije fotografija Zorana Krpetića
"U istu rijeku se ne može dva puta zagaziti"
Heraklit
Da ponavljanje u fotografiji ne producira nužno i semantičku redundancu, te da konceptualna fotografija ne mora biti tek puka dosjetka, kao što je uvriježeno misliti u disciplini kafanskog akademizma, svjedoči serija fotografija Zorana Krpetića.

Serija je snimana u cijelosti, s prozora vlastitog stana u secesijskoj kući Savo, interpoliranoj u zid u arkade Dioklecijanove palače na Rivi, otvarajući pogled na splitsku luku, u čijem prvom planu je šetnica Riva. I upravo s jednog takvog prozora, Krpetić snima svoje fotografije. Iako bi se nekome i moglo učiniti da je tu moguće snimiti tek par različitih fotografija, prije nego se zapadne u ponavljanje, autor dokazuje kako se tek u sustavnom ponavljanju mogu uočiti razne socijalne, urbanističke, no i meteorološke promjene, koje uvijek jednu te istu pozornicu sustavno mijenjaju, koristeći, više - manje jedan te isti kadar.

U ovom nizu fotografija, tako možemo naći gužve kardinalnih povijesnih događanja, političkih parada, crkvenih svečanosti, navijačkih pohoda i proslava, no i pustoš u koju, u nekoj tihoj post - sezoni nestaje i sam grad, kao prostor događanja. Riva, ta velika pozornica, ipak, ni tada nije prazna, već pregnantna događanjima svjetla, sjene, izmijene gustoće zraka. Ona se heraklitovski mijenja. No, promjene, koje su daleko od onoga što očekujemo u novinskoj ili life fotografiji, su još veće u sasvim drugom planu, onoga promišljanja o vremenu, te svojevrsnoj filozofiji vremena.

Zadavši gabarite ciklusu, još u davnim sedamdestima, upravo u trenutku kada konceptualna fotografija, koja se pojavljuje negdje sredinom šezdesetih (Ed Ruschinom serijom knjiga Twenty-six Gasoline Stations, 1963. i Some Los Angeles Apartments, 1965.), bilježi i muzejsko - galerijske vrhunce u svijetu, Krpetić, na i danas suvremen način proučava formalnu temu ponavljanja i izmjene, gradeći seriju u kojoj je sustavnost i temeljitost od veće važnosti od ijedne fotografije pojedinačno. Upravo slično Ruschi, i Krpetića zanima svakodnevno, obično, no i arhitekturalno. Individualna fotografija, dakle, tu služi kao elementarna sintaksa, od koje se razvija sasvim druga i drugačija rečenica, a iz nje i kompleksna misao iz koje se razvija teza, teorija po kojoj i prepoznajemo konceptualnost u umjetnosti.

Ta i takva fotografija uopće ne mora biti vizualno siromašna, svjedoči Krpetićeva serija. Elementi ove serije, gotovo identičnoga kadra, ili sa minimalnim odmakom, govore o suštini same fotografije. Dok pojedinačna fotografija, izvađena iz konteksta serije, može djelovati žanrovski, u kontekstu cjeline, ona ga sasvim gubi. Ciklus, može se reći, tvore razni "tipovi" fotografija, od onoga što možemo nazvati dokumentarističkom, bilo life ili povijesnom, turističkom, propagandističkom, pa i metafizičkom fotografijom. Ipak, da nijedna od njih nije niti povijesna, niti turistička, niti metafizička, ili su možda sve istodobno, garantira nam sama serija. Štoviše, niti jedna od njih, čini se nije osobna, dok cijela serija jest.

Posebna odlika konceptualne fotografije, upravo analiza isječke i cjeline, protoka vremena, minimalne promjene, jasnija je u usporedbi sa filmom. Serija kao takva uvijek govori o protoku vremena, te njegovim graničnim elementima. Promjene mogu nastupiti ponekad u vrlo kratkom intervalu, kao što je slučaj bljeska munje, no nekada i u velikim vremenskim odnosima, kao što je odnos primjerice, Rive pod snijegom i one osunčane. Između svega toga, gibaju se izlasci i zalasci, na sasvim regularnoj osnovi. A preko svega njih, teče i život sam.

Fotografija, dakle, bilježi i vrijeme vlastitog autora, njegove osobne interese, no i životne promjene.

Sve se mijenja i sve je podložno mjeni, panta rhei, osim jednog u ovoj seriji. Jedan prozor, jedan pogled u svijet, jedan specifičan, osoban kadar ostaje i čeka uvijek na istome mjestu.
Ana Peraica

„DEVET SUHIH PASA I JEDNA MAŠKA“

„Devet suhih pasa i jedna maška“ je performans koji je Zoran Krpetić izveo u sklopu 33. Splitskog Salona 2003. godine kao dio happeninga koji mu je u to vrijeme bio uobičajeni ritual što se svakog petka odvijao u splitskoj galeriji Po Bota u spomen na pokojnog Tomu Bebića, vrsnog pjesnika i jednog od posljednjih ako ne i posljednjeg istinskog splitskog boema. Performans je izveden ne samo u spomen na njega, već i (u sklopu koncepta Grad, jedne od odrednica Salona) kao poticaj povratka iskonu: ognjištu pradjedova kroz svjestan odnos prema hrani kakav su oni stoljećima njegovali. Čist, jednostavan i zdrav. Povratak tijelu kroz evociranje običaja u pripremi hrane svakako je dio grada od izuzetnog značaja za njegovu vitalnost. Tko smo, ako zaboravimo? Imamo li budućnost, odreknemo li se prošlosti? More je onaj tihi, ne-zahtjevni suputnik iz kojega se rodio život. Na njega smo upućeni kako tradicijom, tako i svakodnevicom. Njemu ćemo se jednom, pri izmjeni elemenata u prirodi, nakratko vratiti - nastavljajući plovidbu u nepoznato.

Toni Horvatić