Ante Kuštre

ALL THAT SPLIT

Premda u javnosti poznatiji po žurnalističkom peru, Ante Kuštre prisutan je određeni niz godina, doduše povremeno i uz velike pauze i na splitskoj likovnoj sceni. ALL THAT SPLIT naziv je njegovog multimedijalnog „događanja“. Kroz sukus raznolikih „priča“ i medija, autor koji se javlja i u ulozi redatelja, prepliće razne nivoe „pripovjedanja“; preko spontanog „pjevačkog“ nastupa, kakav se u ovim krajevima naziva redikuloznim, Željka Verone, do „ozbiljnog“ baletnog uprizorenja dominantnih idejnih smjernica autora u izvedbi balerine splitskog HNK Marijane Milarević. Glazba je djelo Jure Stanića, a scenografija Darinke Giljanović.

No glavnu „priču“ nose kolažirane fotografije. Pošavši od engleskog etimološkog značenja riječi split (pukotina, rascjep) Kuštre je dijafilm komponirao (premda ne strogo linearno već uz učestale „brakove“) tako što počinje sa starom olinjalom splitskom prepotencijom i samodopadnošću, odnosno kičastom prigodničarskom floskulom o „najlipšem gradu na svitu“ kao bogomdanom stjecištu sunca, mora, palmi, gitara, dugonogih ženki i mužjaka s lančićem oko vrata. Riječ je dakle o stereotipu koji nemali dio stanovnika ovog grada s gorljivom upornošću brani u kontaktu s ostalim žiteljima Lijepe naše. Kuštre nagriza glamuroznu opnu jetkim ironijskim tekstualnim komentarima, disonancijom slike i riječi, kao i efektom začudnosti što nastaje stapanjem u nov kontekst-komentar dijelova preuzetih iz drugih situacija.

I tako, nakon niza peckanja aporija, autor će s gotovo žarom starozavjetnih proroka iznalaziti i cijediti gnojne izrasline čemera, besperspektivnosti, urbanističke kakofonije i drugih tektonskih poremećaja koji vladaju društvenim tokovima što se odvijaju iza nasmiješenog privida. Kad smo već kod Starog zavjeta, Kuštrino gledanje na sam Split kao pukotinu u kojoj stoluju razne opačine budi asocijacije na dva stanovita tamo spomenuta grada. No, biblijske konotacije nisu tek tako spomenute. Kuštre svoje idejno poetsko ishodište temelji na kršćanski transformiranoj neoplatonističkoj filozofiji. U toj će vizuri, nakon propitivanja umjetnosti kao mogućnosti alternative dominantnim gibanjima (riječ je o dijelu koji je prožet likovnim intertekstualnim referencama), u konačnici, kao vrijednost nad vrijednostima, iskrsnuti transcedirajuća spiritualna sfera.

Trijada materija, ne-bitak, ropstvo, patnja i katarza dominirat će ovim projektom. Tako će u lođi Narodnog sveučilišta biti izložba s otpacima razasutim po podu; slijedi stol s kaotičnim mnoštvom kolaža, novinskih naslova-komentara; te raznih jeftinih sitnica; nastavak je na zidovima gdje su postavljeni artistički uspjeliji kolaži, na koje se nadovezuju apstraktno komponirane crvene linije; a završetak ove ambijentalne instalacije što prati bizantski ikonografski slijed (od materijalne truleži do oslobođene duhovnosti), jest bjelina stropa.

Treći dio ALL THAT SPLITA (nakon projekcije i paralelno s izložbom) bio je „prizemljivanje umjetnosti“, tj. vješanje poput rublja ostatka kolaža na konope razapete o stupove na Rivi što je autor popratio snimanjem nastalih situacija. Dapače, cijeli projekt sadrži dosta autoreferencijalnosti, kao što je uključivanje starih radova i pjesama ili navedeno snimanje kao materijal za neki budući rad.

Prikazana djela imaju dozu komunikativnosti s nešto širim auditorijem, a pozornost izazivaju ipak, više duhovitošću nego inventivnošću likovnih rješenja. Naime, Kuštre i u likovnim radovima ostaje poglavito komentator društvenih zbivanja, koji odmjerenošću nekih rješenja i kombinatorikom izražajnih sredstava zna efektno poentirati. No, isto tako teško će se othrvati napasti da izloži i one radove koji nisu više od dosjetke i općih mjesta. Iako i oni možda imaju funkciju kao označitelji „priče“, nije bez vraga ni ona (osobito kad je riječ o držanju likovnog nivoa) – „manje je više“. Međutim, ono što valja istaknuti je spomenuta komunikativnost Kuštrinih kolaža. Premda ne uvijek dojmljivi s likovnjačkog stajališta, oni se uspijevaju obratiti žiteljima Grada, pa i onim likovno nepismenim sugerirati ponešto o autorovoj ideji. Riječ je o autoru koji ne gaji elitistički prezir prema sugrađanima. A kad je riječ o autorima „hermetične“ provenijencije, to je ugodno osvježenje.

Sandi Vidulić