Mijić Josip

Kratki opis izložbe

SVI MI U JEDNOJ SLICI

Crnina noći toliko puta dočarana pjesničkim slikama i nije neko strašno crnilo. Kolikogod o njezinu crnilu i tami govore pjesničke riječi i slike, kolikogod ih tko doživljavao i zamišljao kao neizvjesnost, prijetnju, jezu, bezizlaznost, slike tamne noći neizbježno su nagovještaj jutra i svitanja, dana i svjetla. I kolikogod je činjenična ljudska tvarnost, koja je tako promjenljiva i propadljiva, i kolikogod ona bila "tamnica ljudske duše", nađe se pokoja pukotinica kroz koju proviri i izmigolji neuništivi duh koji plotinovski, svjestan Punine, kreće prema "Onom jednom" (to on). Kozmos je, bez obzira što on po sebi jest i kakav jest, čovjekovo prebivalište. I, koliko dosad znamo, njegov posve mali krajičak pripada razumnom i osjećajnom stvoru. Ako i postoje crne svemirske rupe, negdje u njihovu prikrajku ustrajava, opstoji čovjek kojeg Biblija zove Adam – Zemljanin (adamah je njiva, zemlja, zemljin prah).

Josip Mijić je slikar koji se bavi enigmom prostora. Pitanje: Gdje sam? za nj je temeljno pitanje iz kojeg proistječe zaključak, nalik onom Descartesovom: Ipak me ima i, mada negdje na rubu, " i Ja" jesam. A materija, koju nerijetko predočuje debelim talozima boje, od sebe i po sebi, stezanjem i pucanjem, strukturira samu sebe – ili je slikar sili da se pokaže u mnoštvenosti svoje "amorfnosti" i početne obličnosti (kao u koritu presahnule rijeke), ili, u drugim slučajevima, što je manje ima, što je manje svoja, ona više fluktuira te je na njezinu odlasku u sveprostornost ne zaustavljaju ni rubovi slike. Amorfna materija i mrak pred čovjekom su kao zagonetka, ali i kao mogućnost, kao obećanje. Slikar se prema zagonetnosti i činjenici materije i prostora odnosi i ravnodušno i osjećajno impulzivno. On jednu sliku nepoznanica, koje ga ujedno i guraju u mrtvilo i potresaju mu dušu, nerijetko rješava drugom sličnom nepoznanicom. Diptisi i triptisi, složeni po vertikali ili horizontali, samo su varijacije i samogovor bezoblične i mrtve tvari. Ustvari, tim slikarskim postupkom asocijativno se – da ne kažemo prijetvorno – govori o svjetlu i obliku, o mogućem i novom, o činjenicama koje nisu dostatne samima sebi. Kad tama jest, kad je materija (samo) glib, bilo zemaljski bilo kozmički, "i a" jest – dakle ima čovjeka i ima svijeta. I svi su ljudi u toj slici.

Mijićeve slike podsjećaju na kaos – kako ga je poimala grčka kozmologija: na stanje bez poretka ili, točnije, sirovinu za poredak, na početak poretka. Materija koja jest obećava. U njezinu sivilu i crnilu su predstavljena neka svjetlila, i to nenametljivo, ili pak poneki čovjek kako se pomalja na samom rubu. Svjetlilo je u čekanju, u pasivi. "I Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze" (Iv 1,5) ali, samim time što je tu, što jest, ono podsjeća na praiskon , prapočetak: " U početku bijaše Riječ (...) i ništa što postoji bez nje nije postalo" (Iv 1-2). A pojava čovjeka – Zemljanina – početak je poretka oduhovljene materije. I svi mi ljudi, kao tjelesno-duhovna bića, u jednoj smo slici. Ovaj put u Mijićevim slikama.

Vendelin Karačić, Š.B. 20. srpnja 2004.
SVI MI U JEDNOJ SLICI (tekst: Antun Karaman)

U središte svog slikarskog svemira Josip Mijić je stavio čovjeka i čovjekov odnos prema samome sebi i prema drugima. Nije to učinio nimalo slučajno. Čovjek, naime, kao kompleksno materijalno i duhovno biće u mnogim je simboličkim predajama opisan kao sinteza svijeta, kao mikrokozam – model univerzuma u malom. I sam sačinjen od elemenata koji čine univerzum ( kosti od zemlje, krv od vode, pluća od zraka, glava / mozak od vatre / svjetla …)
čovjek u simboličnom tumačenju njegova bitka dodiruje tri razine kozmičke realnosti- zemaljsku nogama, atmosfersku grudima i nebesku glavom – a kako je ( po Bibliji ) stvoren prema slici Božjoj, bez obzira što mu je već u samom stvaranju zanijekano svako poimanje istovjetnosti s Tvorcem, idealno je čvorište kozmičkih veza i dodira mikrokozma ( čovjekovog bića, vlastitosti ) s makrokozmom ( shvaćenim ne samo kao goli univrezum već kao ukupnost i sveobuhvatnost Božje misli, kao ideja i snaga univerzuma).
Sam Mijić će o čovjeku i njegovoj blistavoj pojavi reći: " Što to čovjeka čini čovjekom ? Kosti, koža, mišići, kosa, noge, ruke ili nešto drugo ? Mada i sam materija, čovjek predstavlja bitak puno uzvišeniji od same materije, predstavlja ono što nemušta materija sama po sebi nikada ne može biti. Iako malen i jednostavan izrazito je uočljiv i važan. On je bit i mjera stvari, on je ono nešto što iz njega zrači, ono po čemu je najsvjetlija točka u cijeloj materiji. Iako sitan u beskonačju prostora, zbog svoje svjetlosti i radosti življenja čovjek se uspijeva nametnuti kao najbitniji čimbenik egzistencijalnih određenosti."
Ova poetska razmišljanja i stavove slikar doslovno prenosi i ugrađuje u zadane prostore slika. Ali, paradoksalno, svoj slikarski idiolekt on nije, kao što bi u odnosu na zahvaćenu tematiku možda bilo za očekivati, formirao na postulatima figuralne provenijencije – zaronio je u kompleksne sfere asocijativnog, u guste slojeve strukturirane materije koja je svojom tvarnošću, hrapavošću, raspuklošću, naslagama i gvaljama postala simbolična pozornica međuljudskih veza i odnosa. Njeno crnilo i magmatična gustoća u Mijića nisu znakovi negacije života, naprotiv, ktonsko crnilo, vlažna tama utrobe i topli mrak podzemlja, iako simboli smrti, jednako, ako ne i više, snažni su i simboli ponovnog nastajanja života ( u toplini mračnog podzemlja sjeme prikuplja sokove da bi proklijalo prema suncu, izlaskom iz mraka utrobe oslobađa se krik novog života ) ovdje poistovjećenog i materijaliziranog u pojavi svjetline.
Sažimanjem, zapravo resetiranjem zbiljskog na ishodišno bitno – na egzistencijale dihotomijski iskazane / sučeljene kao odnos materijalnog (strukturalna gustoća podloge i materičnost nanosa boje ) i duhovnog koji materijalno dopunjuje i čini smislenim ( svjetlo, iluminozni stilizirani likovi ljudskih prispodoba ) Mijić se opredijelio za interpretativnu soluciju koja nimalo ne dvoji u mogućnost govora znakovlja : reduciranim znakovima ( simbolima ) može se približiti istini i kreativnoj, radnoj, aktivnoj zbilji bliže nego bilo kojom realističko- mimetičkom interpretacijom temeljenom na narativnom iluzionizmu u smislu prispodobljenja predmetnosti ili likova pod vidom nečega ili nekoga. Istinitost odnosno realizam slike ne mjeri se po tome koliko naslikani oblici sliče na predmetnost koju predstavljaju, već po tome koliko je slika sposobna uspostaviti odnos sa zbiljom i precizno prenijeti refleksije umjetnikove percepcije. Insistiranje, pak, na bitnostima nužno odmiče izrijek prema asocijativnom i apstrakciji, a to je pretpostavka za stvaranje sintetičkih cjelina i odnosa potpune jezične i semantičke otvorenosti.
Mijićevo prepuštanje tihoj ali dubokoj meditativnoj osjećajnosti odvelo ga je upravo u tom smjeru: sveobuhvatnim sažimanjima on gasi sve suvišne tragove u slici koju svodi na sudar guste tamne monokromatske pikturalne tvari ( s prevagom sivo- crnog dijela akromatskog spektra ) s tek ponekom svijetlom plohom ili likom koji poput luminoznog ključa otvaraju dobro skrivene ključanice smisla. Pri tome, ovdje nije riječ o svjetlini koja se javlja kao puki perceptivni optički fenomen suprotstavljen mraku tvarnog – riječ je o "spekulativnoj svjetlosti "( svjetlost lika je trag svjetlosti njegova bića ) odnosno "drugoj/ unutrašnjoj svjetlosti" koja simbolično uspostavlja i naglašava vrijednosti bitka koje su često u posvemašnjoj opreci sa samozadovoljstvom prosječnosti.
U sudaru svjetla i mraka očituje se sve prazno svijeta , ujedno i nada u neko bolje sutra. "Debeli sloj tamne materije protiv jedne jedine zrake svjetla. Jedan jedini radostan, dobronamjeran, sretan čovjek kojemu je stalo do drugih, do nematerijalnog kojemu se većina klanja, kojemu je stalo do odnosa, osjećaja, razdvajanja ljudi od stvari. "
U slikarskom pogledu izrečeno je to sintaksom koja iskušavajući okvire i međe slikarstva potvrđuje mogućnosti slike, istina, osuđene na teret oskudnosti, ali upravo zbog toga vrlo rječite i u asocijativnom i u svjetonazornom pogledu.
Podredivši sve cerebralnom iskustvu Mijić je stvorio svoj vlastiti morfološki i estetski sustav tijesno sljubljen sa smislom i funkcijom slikarstva te s okvirima programa kojeg radikalno provodi. Sabiranjem u istom fizičkom polju više slikarskih ekstaza – apsolutnosti glatke oslikane površine tretirane kao čiste apstraktne forme, zatim egzistencijalnosti materičnog nerazlučivo povezanog s dinamikom gestualnog i gustoćom tvarnog ( pikturalne materije ), te oslobođene mašte i njenih tragova ( na mjestima naglašenog gomilanja boje, namjerno izazvanih raspuklina koje kao svojevrsni crteži naglašavaju oku ugodnu strukturalnost i slojevitost fonda slike, te naglašenih linija pojedinih likova i pojedinih obojenih polja i sl.) on dosljedno obznanjuje dijagrame svog duhovnog i emotivnog vrenja otkrivajući i svoje moralne i etičke stavove i uvjerenja.
"Čovjek naspram težine. Međutim što je život ako nije prevladavanje teškoća?
Na kraju opet dolazimo do početka. Bezimeni čovjek, slika bez imena. Svi mi
u jednoj slici. Naši usponi i padovi. I jedno svjetlo koje budi nadu. "

Antun Karaman

SAMOSTALNE IZLOŽBE (IZBOR):

1997. Zadar, crkva Sv. Petra i Andrije Starog, Hrvatsko kulturno društvo Napredak
1999. Zadar, Galerija Hea
2004. Sarajevo, Galerija Novi HRAM
2005. Split, Dioklecijanovi podrumi
2007/2008. Široki Brijeg, Franjevačka galerija
2008/Srpanj - Cadaques, Barcelona, Španjolska
2008/Studeni - Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo

SKUPNE IZLOŽBE:

1996. Zadar, crkva Sv. Petra i Andrije Starog
1997. Novi Travnik, Galerija Hrvatskog doma, Udruga likovnih stvaralaca Lašvanske doline
2000. Široki Brijeg, Šimićevi susreti, Izložba Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg
2001. Vinkovci, Gradski muzej Vinkovci- Galerijski odjel, Izložba Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg
2001. Sarajevo, Gradska galerija Collegium artisticum
2002. Čitluk, Galerija fra Didaka Buntića
2002. Crkva u Trebižatu, Vitraji
2002. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, Diplomska izložba
2002. Dubrovnik, Veleučilište u Dubrovniku, izložba radova likovne radionice
2004. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, Put križa
2004. Čitluk, Bosna i Hercegovina, Galerija Klub Matice hrvatske
2004. Zenica, Bosna i Hercegovina, Muzej grada Zenice-Likovna galerija, Krajolici
2005. Zagreb, Muzej Mimara, III. natječajna izložba Pasionske baštine „Pasionski motivi“
2005. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, "Krajolici"
2005. Mostar, Autokuća Jelić, Krajolici
2005. Sarajevo, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, "HALO BING, KAKO BRAT?"
2005. Drinovci, Bosna i Hercegovina, Izložba studenata i asistenata ALU Široki Brijeg u sklopu „Šimićevih susreta 2005. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, Poslijediplomska izložba "Ars sacra"
2006. Mostar Hotel Ero, aukcijska izložba humanitarne akcije HERCEGOVINA POSAVINI
2006. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku, izložba radova likovne kolonije DUBROVNIK I MORE 2006
Zagreb, Klovićevi dvori, izložba ALU Široki Brijeg 1996-2006
2007. Vinkovci, Galerija likovnih umjetnosti Slavko Kopač, izložba ALU Široki Brijeg 1996-2006
2007. Split, Galerija samostana Gospa od zdravlja, izložba ALU Široki Brijeg 1996-2006
2007. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, izložba ALU Široki Brijeg 1996-2006
2007. Gorica, Stari župni dvor, Ljubav je darežljiva
2007. Cadaques, Taller Galeria Fort, Španjolska
2007. Chiddlingly, Farleys Yard Trust, Engleska
2007. Široki Brijeg, Vrt obitelji Vučković, Privatno i javno
2007. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, ESSENCE OF LIFE-ESSENCE OF ART/BIT ŽIVOTA-BIT UMJETNOSTI
2007. Zagreb, Galerija Zvonimir, EN FACE
2007. Sarajevo, Galerija Roman Petrović
2007. Pineda, Fundacio d'Art Grafic, Španjolska
2007/2008. Bages, L'Entangd'art, Francuska
2008. Sarajevo, Collegium artisticum, Umjetnošću protiv siromaštva
2008. Mostar, Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača, EN FACE
2008. Široki Brijeg, Franjevačka galerija, EN FACE"

SUDJELOVANJE U RADU UMJETNIČKIH KOLONIJA:

2002. Likovna radionica Dubrovnik –more
2004. Likovna kolonija "Donja Lastva-Gornja Lastva", Crna Gora
2005. Likovna kolonija Mali Ston
2006. Mali Ston
2006 Dubrovnik
2007. Mali Ston
2007 Dubrovnik

JAVNA DJELA:

2002. Vitraj "Č.S. Regina Milas", 220 x 80 cm, u Trebižatu pokraj Čapljine
2002. Vitraj "Hrvatski i franjevački grb", 220 x 80 cm, u Trebižatu pokraj Čapljine
2004. X. postaja – Isusa svlače; XI. postaja – Isusa raspeše na križu;XII. postaja – Isus umire na križu, crkva Navještenja Gospodinova Školskih sestara sv. Franje na Širokom Brijegu
2004. Sudjelovanje u izradi mozaika prof. Ante Kajinića, Vionica, BiH

NAGRADE:

Druga nagrada na natječajnoj izložbi PASIONSKI MOTIVI koja je održana u muzeju Mimara, Zagreb 2005.

Prva nagrada na 27. međunarodnom natječaju u mini otisku, u Cadaques, Barcelona, Španjolska, 2007

BIBLIOGRAFIJA:

dr. Antun Karaman: „Predgovor kataloga izložbe „SVI MI U JEDNOJ SLICI“, Galerija Novi Hram, Sarajevo 2004.“

Fra Vendelin Karačić: „za izložbu „SVI MI U JEDNOJ SLICI“, Galerija Novi Hram, Sarajevo 2004.“

dr. Antun Karaman: „Predgovor kataloga izložbe „SVI MI U JEDNOJ SLICI“, Dioklecijanovi podrumi, Split 2005.“