Mijić Matko

PUTOVANJA

Iako ovdje nije važan cilj nego plovidba tražiti objašnjenje ovom djelu nije posve uzaludan posao. Ne može se pritom nekažnjivo tvrditi o zadovoljavajućem čitanju a da se ne udubimo u sugestije te argonautske plovidbe na suhom i da se priviknemo na te alkemijski destilacije uređaje i njihove plodove, ili na ovo čaranje vatrom i vodom koje rastvaraju i ono najtvrđe, zgušnjavaju i ono najmekše. To je dubina koja pliva, to je potonulo koje izbija na površinu, kao kamen plivač kojemu smo se kao djeca divili. To je proces fermentiranja mišljenja koje razbuđuje a ne analizira, sugerira a ne objašnjava, listovi nekog starog i novog ljetopisa i kartulara u kojem svakako treba ublažiti ozbiljnost i stigmu predmeta.
Uvidjevši da je bolje golub na grani nego vrabac u ruci, pustio je vrapca svoje matierske kulture (delikatne obrade, poznavanja zanata) i napustio povjerenje u legendarne kiparske postupke i sposobnost dovršavanja svijeta, da bi gledao goluba slutnji, strahova, izabravši nesigurnost nomadiziranog čovjeka.
On je, koliko god kontradiktorno zvučalo, svojevrsni konstruktor tišine, inženjer nejasnoće, prodavač ljekovite magle. On je pri danjem svjetlu svog marljivog cizelirstva ostvario najdublje slutnje noći. Uz sve to, ma koliko se činilo obrnuto on nije ni do čega lako došao, ništa nije našao, ništa slučajno otkrio; ništa mu palo s neba nije! Jer njegova briga za predmet i oblik već je postala poslovičnom. Uostalom, što je više naslućivao, to je više dovršavao (i obrnuto). Jer ne kaže uzalud Charles Baudelaire «Što više mašte imaš, to ti više zanata treba.»

Ive Šimat Banov (dio teksta iz monografije Matko Mijić)