Neno Mikulić

Judi i zviri

Zamjetan broj suvremenih hrvatskih kipara u zadnjih se nekoliko godina sve više vraća drvu kao prirodnom materijalu u kojemu pronalaze adekvatnu mogućnost prenošenja ideje i motiva u volumen, odnosno, oblik. Neno Mikulić u tomu nije iznimka, no ono po čemu se izdvaja od ostatka recentne kiparske produkcije u drvu, jest inzistiranje na figuraciji, uz svako odsustvo apstraktnog reduciranja viđenog svijeta. Njegova je stilska ishodišta kritika prepoznavala u tzv. sirovoj umjetnosti /art brut (Darko Glavan), uz nezaobilazne paralele s poetikama Voje Radoičića, Vaska Lipovca i Zvonimira Lončarića.
Ipak, skulpture i slike (slikoreljefi) Nene Mikulića u mnogim će prostorno-motivskim rješenjima kod promatrača dozvati eho nadrealističke poetike, slobodnog interpretiranja teme zaljubljenih gdje likovi lebde, prkose sili teži, nose na glavi neobične predmete ili uvođenja groteske i ironije u oblikovanje nekih muških likova. No, Mikulić nije površno zaigran umjetnik; iza njegove tobože lake i pomalo groteskne igre sa svijetom oko sebe, skrivene su velike i ozbiljne, trajne teme umjetnosti i naših svakodnevnih života: nesretna i sretna ljubav, osamljenost, napuštenost, nedostatak prijatelja, duhovna i emotivna izolacija. Životinje često postaju partneri bolji od samih ljudi, naši intimni suputnici koji nas možda i bolje razumiju od mnogih ljudi kojima smo okruženi.
Promatrajući Mikulićeve skulpture svakako ćemo uočiti bliskost s tradicijom pučke narativnosti i jednostavnosti u skulpturi, ali i kategorije zavičajnosti, no njegovo će ga duhovno srodstvo prije mentalno povezati s opusom Matka Mijića ili Petra Dolića, nego Penavuše, jednako kao što s Vaskom Lipovcem dijeli jednaku južnjačku emotivnost, a ne probleme stila i stilizacije oblikâ.
Možemo bez mnogo natezanja reći kako je Neno Mikulić nakon Vaska Lipovca u novoj generaciji (dalmatinskih) umjetnika obnovio onu čarobnu melankoliju Juga i novu emotivnost u skulpturi koja mora malo radi podneblja i mentaliteta biti rudimentarna i greza, ali puna topline prema čovjeku i zvirima podjednako. Tu nema mjestu pretjeranoj, artificijelnoj stilizaciji skulpture, reljefa i slike ili stilističkom dizajniranju ljudsko-životinjskih odnosa. Jer, kada promatram Mikulićeve radove, često mi se dogodi da u pozadini automatski čujem dijaloge iz Malog mista, neke Arsenove morske stihove ili Runjićev Picaferaj… onaj trajni duh starog Mediterana koji nije još zaboravljen u ovoj našoj trash& high-tech generaciji.

Iva Körbler

Umjetničko trojstvo

Trenutačni opis radnog mjesta Nene Mikulića glasi: slikar, kipar i karikaturist.
Ova izložba uvjerljivo svjedoči ne samo o opravdanosti sve tri spomenute umjetničke kvalifikacije nego i o jedinstvenom umijeću kreativnog preplitanja tih triju likovnih disciplina.
Gotovo bi svaki uključeni izložak mogao poslužiti kao ilustracija i potvrda ove uvodne prosudbe, no smatram kako je asamblaž/instalacija "Dalmatinka" najefektniji primjer takvog "složenca" u jedinstvenom maniru Nene Mikulića.
Samim tim što je ovaj rad odrešito iskoračio u prostor, zorna je simbioza plošnosti slikarstva i trodimenzionalnosti skulpture, ali ispruženi metar kao duhovita metafora najozloglašenijeg i (po nekima) najčešće korištenog atributa Dalmatinke – jezika - nedvojbeno ukazuje i na djelatan udio karikaturističkog iskustva u oličavanju regionalnih stereotipova.
I ovom prilikom svakako valja istaknuti kako se Mikulićev pristup odabranim likovima i prizorima ne iscrpljuje isključivo na razini karikiranja ili ismijavanja, jer se osim groteske podjednako učestalo pojavljuju i dojmljivi prikazi egistencijalne tjeskobe od kojih bih posebice istaknuo sliku "Ljubav".
Ovakva emocionalna proturječnost i suosjećanje s protagonistima njegovih kadrova ili drvenih skulptura uvrštavaju Mikulića unutar postmodernističkog "dvostrukog kodiranja", ili svojevrsnog "camp" pristupa, u kojem se ozbiljnost na jedinstven način spaja s frivolnošću.
Sam umjetnik skrenuo mi je pažnju i na bitan pomak u prikazu likova, primjerice u već spomenutoj "Ljubavi", gdje robotoidne glave uobličene od elektronskih čipova zamijenjuju tradicionalno oslikana licima. Isto tako, pozadine su nerijetko riješene vrlo izražajnim bojanim poljima (color field) koja ukazuju na Mikulićevu podjednaku vještinu u konvencionalnim kao i u dosadašnjim nekovencionalnim, hibridno slikarsko/skulptorskim rješenjima.
Nedugo nakon izvrsne izložbe drvenih skulptura u splitskom salonu "Galić", Neno Mikulić i ovim odbirom visokoreljefnih slika u potpunosti potvrđuje dojam o kreativnom uzletu i iznimnoj produktivnosti svog ateliera, i to podjednako po kriteriju kvantitete kao i kvalitete. Umjetnik pritom koristi cjelokupno trojstvo svojih
oblikovateljskih umijeća – slikarsko, rezbarsko i crtačko/ilustratorsko – stvarajući nizove očaravajuće samosvojnih likovnih ostvarenja koja u podjednakoj mjeri možemo doživjeti kao intimni dnevnik, ali i kao neobično ambicioznu regionalnu "ljudsku komediju".
Svakom izložbom i svakom novom likovnom dosjetkom, Neno Mikulić postaje sve ozbiljniji i samosvojniji umjetnik trostrukog talenta.

Darko Glavan

Slikorezbarije

Osam godina nakon svoje prve slikarske izložbe 2001. u splitskom Salonu Galić, Neno Mikulić ponovo se izlaže u ovom prostoru, ali ovaj put se predstavlja u sasvim drugom svjetlu, kao kipar, dok je slikarstvo prisutno, ali, ovaj put u drugom planu.
Prije nego što pokušam opisati ovom prilikom izložene skulpture, držim da je od iznimnog značaja spomenuti još jedno rano umjetnikovo formativno iskustvo - objavljivanje karikatura i ilustracija. To ističem stoga što je u Mikulićevom slikarstvu a posebice u recentnim skulpturama uočljiva sposobnost svođenja na bitno i (pre)naglašavanja tako odabranih odlika. Takav postupak omogučuje vrlo uvjerljivu regionalnu tipizaciju likova: starica iz Zagore, mornara ili kupača kao i čitavog živopisnog registra stanovnika dalmatinskih malih i velikih mjesta. Prema svojim likovima Mikulić imao sličnu smjesu emocionalne topline i necenzurirane poruge kao i najrazbarušeniji autor dalmatinske šansone Toma Bebić. Oni se oboje jednostavno u tolikoj mjeri osjećaju «kod kuće» u Dalmaciji da s pravom smatraju kako su im dopuštene sve moguće umjetničke slobode poglavito izravnost i brutalnost.
No s druge strane ove ručno izvedene skulpture mogu se procijeniti kao dosada stilski najpročišćenija Mikulićeva ostvarenja. Gotovo bi se mogao steći dojam kako je fizički napor rezbarenja sublimirao uobičajenu umjetnikovu žestinu i sklonost gomilanju a izvukao u prvi plan već spomenito umijeće izdvajanja bitnog kao i stvaranja lako čitljivih i atraktivnih plastičkih znakova.
Možda je to i najprikladniji uputak za odčitavanje autorovih nakana koji je i ovoga puta uspio zadržati visoku izražajnost dosežući pritom zavidnu stilsku uravnoteženost i s lakoćom potvrdivši već uočenu autorsku samosvojnost. Mikulić je svoje umijeće sardoničkih karikaturalnih krokija uspješno prenio u ovaj ciklus slikorezbarija.. Ovi se radovi djelomično mogu protumačiti kao svojevrsna popudbina i baština njegovih inicijalnih iskustava novinskog ilustratora i karikaturiste.
Sposobnost stvaranja lako čitljivih i upadljivih likova, neophodnu za komunikativnost dnevno novinske ilustracije, Mikulić je znalački prenio u svoje sentimentalno-ironične prikaze dalmatinskih «mužjaka» i zagorskih starica, stvorivši neobično atraktivnu, ali i intrigantnu inačicu autentičnog dalmatinskog "campa". Izvornost Mikulićeva drvorezbarskog pristupa moguće je usporediti s očaravajućim oblikovnim svijetom babe Penavuše, iako odabir tema poput kupača ili brodova ukazuje na usredotočenost na posve drukčiju regiju i životne navike. Kao što sam već isticao u više navrata, Mikulić ne prikriva stilističke izvore svojih oblikovnih uzora (Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić, Vojo Radoičić), no lucidnost njegove opservacije kao i nehinjeni užitak oblikovanja osiguravaju mu istinsku izdvojenost, ali i uvjerljivu kandidaturu za ravnopravan status sa svojim uvaženim prethodnicima.

Darko Glavan