Radić Dadić Nastja

Kreativne slike morskog ozračja
Nastja Dadić Radić spada u one slikare kojima se ne žuri, brzina produkcije i izlazak na tržište nisu osobine njezinog rada i karaktera, ona ostaje nosilac autentičnog osobnog rukopisa i duboko intimnog znakovnog sistema u kojemu se zrcale kvalitete njezina slikarstva: imaginativna poetika koja traži svoj prostor u izmicanju od predmetnog svijeta prema slojevima lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionizma, zadržavajući dostatnu mjeru svoje slikarske samosvojnosti. U pluralističkoj klimi nakon povlačenja velikih slikarskih utjecaja, Nastja radoznalo i uporno traži svoja rješenja koja bi bila oslobođena imperativa viđenog, uputila se prema svojim unutarnjim vrijednostima, imaginaciji i osjećajima a ne konkretnim stvarima. Paul Klee, ne slučajno, upozorava da „umjetnost ne služi ponoviti viđeno, već da se nevidljivo učini vidljivim.“ Stoga u procesu sabiranja brojnih iskustava, onih koja su vezana raznim životnim i drugim okolnostima ali i nezaobilaznim referencijalnim poticajima, Nastja prepoznaje osobni znakove i metafore, traži polja slobode u kojima bi propitala sve svoje egzistencijalne uloge.
Nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu 1975. život Nastje Dadić Radić vezan je uz pedagoški rad u stručnim školama Splita s različitim likovnim predmetima. Ako se tomu dodaju zahtjevni aranžersko-scenografski rad u Robnoj kući Dobri, kao i neprekidna izlagačka aktivnost u zemlji i inozemstvu, donekle se mogu razumjeti ne samo kompleksnost i heterogenost stilskih amplituda i slikarskih preobrazbi već i pokušaji lirskih redukcija i sažimanja slike, dolaska do svojeg rukopisa i znakovlja. Među izazovima koji su ocijenjeni kao uspjelo rješenje dekorativne ikonografske invencije prepoznatljive i koherentne simbolike svakako je slikaričino utjelovljenje Marulićeve „Judite“ iz 1996.
Umjetničku zrelost i prepoznatljivu osobnost Nastja je stjecala nenametljivo, izolirana u atelijeru u kući podno Marjana ili na otoku Šolti. Dotadašnja evolucija je potisnuta bez osvrtanja i kao da se odjednom otvara intimna priča novog tematskog ciklusa koja je okrenuta univerzalnom govoru apstrakcije. Prostor koji se našao pred Nastjom je more koje se utkalo u njezin život kao Arijadnina nit, sve je zanjihano, sve vibrira u ovoj mitskoj arkadiji. I dok su drugi u paklenoj vrućini skakali u more, Nastja kao da je bila obuzeta škrapama, promatra ih odozgo a kristalno more nudi dioptriju ovoj improviziranoj i fantazmagoričnoj sceni koja skriva dubinske prostore. Mirnoća i tiha svečanost prizora privlači i druge škrape koje se međusobno razumiju, njihova ljepota nije ovozemaljska, sve tone, morske alge i svilene niti vlasulja, tamne „friži“ davnih sudara, nepoznati svijet irealne zbilje. One škrape koje su svojim vidljivim gornjim dijelom ostale iznad površine mora svijetlije su a raspored kamena podsjeća na tijelo žene posebno u triptihu i dolasku u Žustovu. Plitke škraparice slikane su tamnijim bojama i doimaju se kao svojevrsna metafizička čvorišta dok su motivi okićenog ježinca i mjeseca u škrapi pravi mali biseri u ogrlici ovog umjetničkog arhipelaga koji je tako osamljen, gotovo dramatičan u samoprijegornoj trpnji. Raspoređujući prostor u svojoj uvali na Šolti Nastja se zapravo bavi atmosferom i ugođajem, ali ono što se dohvaća okom ili uhom ima smisla samo ako su angažirana sva naša čula i duhovna energija. Tomu pridonosi i staklena instalacija sa zelenim trakovima koje skrivaju tajne morskog raslinja ili borova koji dežuraju na rubu između otoka i mora.
Mogli bismo kroz analizu pojedinačnih elemenata uočiti tehnološku inovaciju, stilski odmak i konceptualni ulog tako da se Nastjin kreativni obrazac pokazuje kao validni trag duhovne, intelektualne i poetske dimenzije njezinog mikrosvijeta. Ma koliko se Radićeva trudila oko svakog likovnog detalja, ona se kao umjetnica najviše realizira duhom slike u kojemu hedonistički kolorizam gradi arhitektoniku prostora, dok se snaga javlja iz dugogodišnjeg likovnog pedagoškog rada s djecom i mlađim umjetnicima.

Tonći Šitin, predgovor kataloga izložbe slika i instalacija, Mjesec u škrapi, Francuska alijansa Split, 2019.

Slikaričino utjelovljenje Marulićeve Judite
Već prvi letimičan pogled na radove splitske slikarice Nastje Dadić Radić na temu davnog spjeva Judite Marka Marulića pod zbirnim naslovom Istoria Sfete udouice Judit rječito nam govori da se radi o nesvakodnevnom i nekonvencionalnom likovnom projektu. Ta nekonvencionalnost se ponajprije ogleda u odabiru izraznog i izvedbenog postupka. Naime, ansambl ovih radova Nastje Dadić Radić jest istodobno i slikarsko i kiparsko ostvarenje, a možda bi ga mogli najsretnije odrediti kao slike-objekte, iako bi poradi kombinatorike raznovrsnih postupaka i to određenja moglo biti i odviše jednoznačno, jer u njegovu kreiranju ni iskustva instalacije nisu mimoiđena.
U potrazi za stimulansima, koji su pripomogli da se dogodi ovakav neobičan projekt, zacijelo ćemo pronaći više njih. No ponajprije ih pronalazimo u Nastijinoj sklonosti da se svakom projektu posveti do kraja istražujući i pronalazeći sve njegove mogućnosti. Sjetimo se samo s koliko je dosljednosti i strpljenja Nastja svojedobno obrađivala svoju temu otoka. Isto tako nije zanemariva ni činjenica da su ovi radovi nastali u ovo naše postmoderno doba, kada sva iskustva i iznašašća modernizma, kako svih vrsta apstraktnog govorenja tako i novih oblika figuracija pa i njihove kombinacije, imaju danas neupitni legitimitet kod istodobnosti njihove upotrebe. A Nastja Dadić Radić je sretno i spretno iskoristila te mogućnosti i kombinirajući sva ta iskustva, iščistila svoju autentičnu inačicu govorenja.
Tako Nastja Dadić Radić koristi tehniku papirmašea kao osnovni gradbeni postupak, ali na svoj način. Naime, ona od razmočene papirne mase oblikuje, na također papirnoj podlozi, kao jedinstvenoj cjelini, prizore iz Judite u reljefu. Kod toga, naravno, u tu masu dolaze punila i ljepila te boje, a naposljetku te reljefe prekriva velom od tankih papirića, počesto i obojanih. Dojmljivost tih radova nije samo u tome što su to istodobno i slike i skulpture, odnosno slike-objekti, a njihovim aranžmanom u izložbenom prostoru i stanovita vrsta instalacija, nego još više u njihovom vizualnom učinku. Naime, Nastjina stilizirana figuracija, puna bogate informelne tvarnosti, pomiruje i afirmira istodobno i novu figuraciju i apstraktnu zasićenost slikarske površine. Dah romaničke ili još više predromaničke robusnosti ovih reljefa biva lišen moguće taktilne grubosti Nastjinom upotrebnom nježnih i prozračnih, ali zvučnih boja. A preko svega toga rasprostiru se prozirne koprene papirića finih struktura. Te koprene kao da su one zavjese koje nas kanda podsjećaju, da je sve ovo rekonstrukcija davne i daleke biblijske priče.
Ali kao što je biblijska priča o požrtvovnoj udovici Judit bila potrebita Marku Maruliću da napiše svoj spjev kao zagovor protivu onodobne turske opasnosti, tako je i Nastji Dadić Radić bio potrebit Marulićev spjev za vizualno uprizorenje metafore otpora od ovovremenih barbara. Jer ovaj likovni spjev nastao je u vremenu domovinskog rata!

Tomislav Lalin, predgovor kataloga izložbe Istoria Sfete udouice Judit, HNK Zagreb, 1996.