Anamarija Obradović

ABBREVIATIO

Anamarija Obradović ponovno promišlja.Promišlja o virtualnoj komunikaciji.Dok slušamo o relativnoj opasnosti komunikacije putem interneta,Anamarija nam ukazuje na opasnost komunikacije putem društvenih mreža s ljudima koje poznajemo. Kakva je to opasnost? Opasnost u lažnim oduševljenjima, u lažnim zastrašujućim situacijama koje se kriju iza svih nama poznatim kraticama: LOL, OMG, WTF... Anamarija ironizira kratice aplicirajući ih na slike koje prikazuju svakidašnje situacije ukazujući na izokrenute vrijednosti. Slika koja prikazuje dijete u igri nosi kraticu“WTF“, a ona koja prikazuje čitanje knjige “OMG“. Oduševljavamo se nevažnim, a ne primjećujemo vrijedne,male situacije. Zgražamo se nad svakidašnjim, uobičajeno je nevažno. Slikarica forenzički pristupa takvoj komunikaciji težeći razotkrivanju istine-pravih vrijednosti, iskrene komunikacije. Kratice ne ispisuje koristeci tipkovnicu, već ljepi pojedine dijelove unutrašnjosti računala tvoreći kratice, odnosno svojevrsne kolaže. Slike su nastale dvostruko. Prvi sloj su izraziti kromatski odnosi koji su negirani slojevima bijele. Kromatsko-predstavlja stvarne vrijednosti, dok akromatsko poništavanje kromatskog ostavlja hladan, blijed dojam, kakvim slikarica doživljava virtualni svijet. Dakle, primjećujemo namjernu duologiju, namjerno hipokritstvo: oprečne komentare situacija, dvostruko slikanje i konačno, same slike su diptih. Možemo se nad ovim slikama i sami zapitati, te iskreno reći OMG! Ako netko reće „WTF“? S pravom mu možemo ironično uzvratiti:“LOL“!

Marijana Lučić Brailo

ALATI LJUDSKOG UMA

Ruke su produžetak naših misli i emocija. One su temelj na kojem je izrasla čitava ljudska vrsta i civilizacija. Upravo je rad ljudskih ruku ovjekovječio mnogobrojna umjetnička djela, ali i zlodjela. Ruke mogu biti oruđe, ali isto tako i oružje. Taj mali segment ljudskog tijela, kojeg je autorica izabrala kao motiv prikazujući ga u različitom kontekstu, metafora je za međuljudske odnose u društvu i odnos čovjeka samog prema sebi. Anamarija Obradović prikazuje ruke kao univerzalni vizualni simbol koji mogu razumjeti svi ljudi neovisno o tome kojem društvenom, etničkom ili kulturnom uzorku pripadali. Prikazujući ih kao sredstvo destrukcije naspram majčinske brige ili duhovne prakse i kontemplacije naspram uporabe nove tehnologije, kritički se osvrće na suvremeno ljudsko društvo koje je zapostavilo vrijednosti neposrednog ljudskog kontakta. Bez obzira bile okrvavljene ili čiste, ruke su medij, odnosno nositelj komunikacije između ljudi. One pretaču naše misli u djela ili nam pak služe kako bismo taktilno doživljeli nečija tuđa djela i zamisli. Na neposredan način preko ruku doživljavamo našu okolinu, dolazimo u direktan kontakt s predmetima oko nas i stječemo šira saznanja o vanjskom svijetu. Ruke nam služe za neverbalno prenošenje poruka. Dodirom možemo nadomijestiti riječi koje ne možemo izraziti i dodirom iskazujemo naše potrebe, stavove, emocije, te pokušavamo utjecati na druge ljude. Što smo s nekim bliskiji, intezitet i intimnost kontakta je veća. Naš nevidljivi osobni prostor kojeg svjesno ili nesvjesno stvaramo određuje doseg ruke, a pristup u njega imaju samo bliske osobe. Jednim klikom miša možemo u trenutku zaroniti u posredni svijet globalne internetske mreže i simuliranu virtualnu realnost gdje neposredni fizički kontakt biva zamijenjen znakovima i slikama na ekranu. Računalo postaje jedno od osnovnih sredstava za rad i komunikaciju,pa tako i za umjetničko stvaralaštvo. Postmoderna kultura u svojim tehno-informacijskim evolucijama postaje digitalna kultura u kojoj ruka i dodir prestaju biti važni.

Barbara Gaj