Gloria Oreb

Tekst/intervju Suzane Marjanić objavljen u dvotjedniku Zarez, br. 337, 21.lipnja 2012.

PERFORMANSI SA SAMOM SOBOM

S multimedijalnom umjetnicom razgovaramo o njezinim performansima izvedenim bez prisustva publike u kojima su, kako sama ističe, mediji video ili fotografija sredstva dokumentiranja i posrednici u prenošenju poruke.
Suzana Marjanić

U povodu okruglog stola Historizacija, (ponovna) izvedba i arhiviranje performansa (kustoska, istraživačka i umjetnička perspektiva), Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 18. svibnja 2012.

Krenimo u razgovor od vašega performansa Hrana iz 2002. godine, što ste ga izveli na Drugom danu hrvatskoga performansa u Varaždinu. Što vas je potaklo na navedeni performans koji je ostao među prisutnima nezamijećen s obzirom da su posjetitelji/ice navedenoga festivala smatrali da je riječ o činu svakodnevice kuhanja?
- Performans Hrana, dodala bih, u svom nazivu sadržava i riječ Kuhanje – dakle točan naziv je Hrana/Kuhanje. Tim nazivom precizirala sam da priprema hrane uključuje proces kuhanja - termičku obradu namjernica. No, kuhanje kao zgotovljenje određenih sirovina može biti preneseno i na druge procese. Ono na što sam imala namjeru skrenuti pozornost ovim performansom nutarnja su stanja osobnosti – stalni cikusi preobraženja, koji nam donose plodove što nashrane iznutra. Sagledamo li ovaj performans kao čin pripreme hrane u izvanjskom značenju, tada promatramo kuhanje kao pripravu hranjivih sastojaka. Performans sam izvela na Drugom danu hrvatskoga performansa u Varaždinu u ateljeu Butković. Impresivan prostor zaokupio je pažnju posjetitelja i stoga je njihova preokupacija artefaktima zatečenim u ateljeu prevagnula nad vizualno skromnim činom pripreme hrane, s kojim se svakodnevno susreću. Upravo u točci neprimjetnosti i tišine izvedbe kuhanja je i značenje ovog performansa. Pitanja koja se sukladno tome nameću izvedbom ovog performansa su: Koliko pažnje pridajemo unutarnjim procesima? I koliko su nam primjetni?
Nužnost hrane izvanjskom tjelesnom je očigledna, ali istovremeno neprimjetni nutarnji procesi (kuhanja) izgrađuju (hrane) prostore naših drugih realnosti.

Simbolička hrana
Jeste li se u još nekim performansima i radovima dodirivali teme hrane, njezinoga simboličkoga, kulturološkoga značenja?
- Tema simboličkog hranjenja prisutna je u svim mojim radovima na razini unutarnjeg iskustva. No određenije o ovoj temi osvrnula sam se u ambijentalnom radu Laboratorij iz 2011. godine, u kojemu sam postavila crteže (svojevrsne dijagrame eksperimenata) u prostorni odnos s ispražnjenim staklenkama koje su prvotno sadržavale hranu (krastavce...) a koje sam u Laboratoriju napunila svjetlom - uzorkom proizaišlim iz eksperimentalnog istraživanja. Laboratorij je stvarni prostor moga življenja i stvaranja – moj stan/atelje. Prenesen u galerijski kontekst Laboratorij postaje ambijent u kome elementi svakodnevnog života - staklenke nekada popunjene hranom, sada postaju izlošci umjetničkog kreativnog čina. Tjelesna hrana (krastavci) transmutira u svoju prvotnost – svjetlo. Sam proces preobrazbe zabilježila sam u crtežima-dijagramima.

Kao svoj prvi performans na svojoj web-stranici navodite performans A4(2001.) kojim propituje androginiju, i to preko piktogramske oznake na vratima WC-a. Pritom ste u WC-u SC-a simbol androgina producirali crnom bojom u spreju preko šablona. Zbog čega za pomirenje muških i ženskih energija odabirete crnu boju i koliko je dugo zadržan simbol androgina u WC-u SC-a?
- Piktogram simbola androgina jednostavna je vizualna forma nastala još jednostavnijim združivanjem piktogramskih oznaka koje često susrećemo na vratima WC-a. Spajanjem dvije jednostavne oznake nastaje treća, umnogome složenija tvorevina. Performans A4 na površinskoj razini može se interpretirati kao šaljiva dosjetka (zbunjenost posjetitelja SC-a pri ulazu u WC za vrijeme trajanja izložbe bila je smiješna). No, krenemo li u analizu simbola androgina koji je nastao spajanjem dvije piktogramske oznake naići ćemo na kompleksna značenja: Muški i ženski rod nisu cjeloviti, već su razbijenost jedne cjeline. Psihologija govori o animusu i animi koji nadopunjuju poluspol čovjeka i odražavaju androgina. Realizacija androgina, ili ponovna uspostava cjelovitog bića cilj je postojanja. Oznaka simbola androgina tako postaje mala kontemplativna sličica upisana sredstvima graffiti estetike na vratima WC-a, u prostoru u kojemu bi to najmanje očekivali. Crna boja simbola definira prijelazno stanje materije i nagovještava mogući ulazak u novi ciklus cjelovitosti. Čini se ipak da prostor galerijskog WC-a nije prostor za postizanje dubljih uvida, pa je simbol androgina skinut s vrata po završetku izložbe.

The Doors + Beuys
Kako je nastao performans Hello, koji oblikujete kao plesni performans svakodnevice; naime plešete na pjesmu Hello, I love you u vlastitoj spavaćoj sobi. Na koji način spajate Morrisona i Beuysa, čiji lik pritom imate na majci?
- Kada sam govorila o ambijentu Laboratorij navela sam da je to moj životni i radni prostor – stan i atelje. Mjesto mog boravka i stvaranja pretapa se jedno u drugo. Tako i u performansu za video naziva Hello iz 2005. godine, mjesto izvedbe je moja soba. Video uradak bilježi trenutke životne radosti upotpunjene plesom – vjerujem da je takvo iskustvo mnogima poznato. Naziv performansa referira se na glazbeni broj Hello I Love You grupe The Doors. Morrison, lider grupe slovi za šamana rock glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Povlačeći paralelu s umjetnošću istog razdoblja došla sam do Beuysa i njegovog art šamanizma, iz toga razloga majica s njegovim likom. Time sam fuzirala Morrisona i Beuysa u jednu cjelinu. Rock glazba s jedne strane, umjetnost s druge a u središu moj ples kao vječna igra. A možda je bila riječ i o (ne)mogućoj zaljubljenosti...

U opisu navedenoga performansa za Treći festivalu prvih na temu dominacije (SC, 2005.) navodite kako jeu drugoj minuti trajanja videa navedena majica s likom Josepha Beuysa trebala dominirati projekcijom. Ipak, navedena se dominacija, koliko mi se čini (ako me sjećanje ne vara), nije ostvarila.
- Majica s likom Josepha Beuysa i jest dominirala u video uradku, ali u prijenosu poruke iz medija videa u kazališnu izvedbu u polukružnoj dvorani SC-a, krupni kadar Beuysa neminovno je izostao – ipak, njegov lik u finalu videa definitivno dominira.

Kao četvrti performans na svojoj web-stranici navodite Exit. O kakvom je projektu riječ, odnosno jeste li taj performans u kojemu na obali mora ispuštate bijele papire presavijene u formi broda predstavili fotografski ili video dokumentacijom? Naime, donesite podatak da je performans predočen kao instalacija u Podrumima Dioklecijanove palače. Gdje ste točno izveli navedeni performans?
- Exit je performans izveden na lokaciji Splitske plaže Kašjuni 2005.godine jednog zimskog dana, i zabilježen fotografijom - medijem koji izvrsno prenosi oštrinu bure. Exit je prezentiran projekcijom fotografija u Podrumima Dioklecijanove palače.
Papirnati brodovi oblikovani presavijanjem bijelih papira na žalu i potom pušteni u more, metafora su nemogućnosti odlaska. Kao određena antiteza ovom performansu predhodio je fotografski ciklus Brodski dnevnik iz 2004. godine. Putovanje kao metafora odlaska, prijelaza, otkrivanja, temelj je ovih radova. Otočkog sam podrijetla, stoga je performans Exit fokusiran i na moju biografsku određenost morem i plovidbom.
Sol kao esencija mora

Za 2008. godinu bilježite performans Sol (Galerija Nano, Zagreb). S obzirom da rijetko izvodite performanse, koja je motivacija toga performansa? Odnosno da li i navedeni performans kao i ostale svoje performanse izvodite bez nazočnosti publike?
- Performans Sol motiviran je mojom povezanošću s morem i njegovom fluidnosti. Sol je esencija mora – kristal strukture kocke. Tekuća pokretljivost i promjenjivost mora zaustavljena je u soli. Promatrala sam polaganost prirodnih mijena u procesu kristalizacije: Danju sunčeve zrake ulaze u zemljinu atmosferu. Toplina uzrokuje evaporaciju mora u stijenama. Voda se uspinje prema nebu. U rashlađujućem efektu noći nježni dijelovi para privlače se ka zemlji i kondenziraju u formi rose. U stijeni ostaje sol. Promotrimo li bolje, shvatiti ćemo da je još jedno suptilno more iznad naših glava.
Sol je materijal kojim sam oblikovala krug čime sam prenijela iskustvo mora, otoka i mijena u prostor Galerije Nano. Posjetitelji galerije bili su nazočni stvaranju kruga soli, no dobro ste primijetili da je većina mojih performansa izvedena bez prisustva publike. Mediji video ili fotografija sredstva su dokumentiranja i posrednici su u prenošenju poruke. Jedan od performansa dokumentiran u mediju fotografije jest i Meus perystilum.

Performans Meus peristylum označavate kao performans-šetnju vlastitim dvorištem. Kada ste oblikovali navedeni performans? Pritom kao završne rečenice u opisu toga performansa navodite: "Nebo obećava mir. Postajem lagana i zračna u dvorištu nalik...". Molim vas, možete li nam otkriti na što je dvorište nalik...
- Meus peristylum je digitalno obrađena fotografija iz 2009.godine kojom sam dokumentirala svoju šetnju nebom – mojim dvorištem. Zamišljaji o nebeskom prostoru dopuštaju i izvedbu performansa u tom beskraju. Zaigranost u mediju fotografije dopušta i šetnju nebom i beskrajnu lakoću prolaska kroz nebeske sfere. Kreiranje svih tih svjetova i stanja nalik je igri, čemu svjedoči i performans Meus peristilum - moje dvorište nalik je... nebu...
To je isto nebo koje sam kreirala i u slikarskim ciklusima Aurum (2008.), Iluminacije (2009.) i Drugo nebo (2010.) koristeći se medijem pozlate.

Na kojim ste sve festivalima ženskoga i/ili feminističkoga stvaralaštva sudjelovali i kojim radovima te kako tumačite da svojim performansima trenutno niste zastupljeni u videoarhivu re.act.feminism, koji smo nedavno imali prigodu pogledati u Galeriji Miroslav Kraljević?
- Sudjelovala sam na Feminae Extravaganza, Festivalu ženskog stvaralaštva koji se održao u prostoru Akvarija u Splitu 2009.godine, s radom A4. Međutim, ne određujem se u smjeru feminističkog stvaralaštva. Radije se svrstavam u kategoriju slobodnog kreativnog duha – a tu se negdje skriva i ključ odgovora na pitanje zašto nisam zastupljena u videoarhivu re.act.feminism. Naime u kategoriju slobodnog kreativnog duha svrstavam se iz razloga što sebe i svoj rad ne vidim u okvirima ikakvih grupacija – jednostavno se ne (s)nalazim u njima. Osim toga držim da nisam pretjerano sklona nametanju svog rada kustoskim timovima i eksponiranju u javnosti.

Objavljeno u dvotjedniku Zarez, br. 337, 21.lipnja 2012.