Ostojić Jerolim

O SLIKARSKOM RADU JEROLIMA OSTOJIĆA S KRATKIM OSVRTOM NA CRTEŽE I GRAFIKE

Slikarev život isprepleten je sklonostima, ljubavima, znatiželjom i raznim aktivnostima u odnosu na mnoge stvari i pojave. Proučava život i područja života njemu zanimljiva gledajući, slušajući, i neprestano učeći. Saznanja, utisci, utjecaji Klasične gimnazije u Splitu, proučavanje slikarske literature, radova, kao i studiji medicine, prava, matematike i fizike, slikarstva, te česta putovanja oblazeći galerije svijeta, sve su to utjecaji koji se slijevaju u njegove slike, crteže, grafike i scenografije. Tu su i mnoge izložbe, samostalne i grupne od rodnog mu Trogira preko gradova Splita, Zagreba, Rijeke, Dubrovnika, Osijeka, Novog Vinodolskog, Chicaga, Budimpešte i mnogih drugih gradova domovine i svijeta. Sada slikar meditira o novim slikama, o zaokruživanju dosadašnjeg rada u jednu "opću fazu" i kada će cijela godina biti u potpunosti protkana skicama, crtežima, uljima, grafikama, scenografijama, slikarskim druženjima i kolonijama, izložbama, studijskim putovanjima.
Rođen je na pragu jednog ljeta (1943.) u Trogiru, gradu muzeju, u gradu i sunčanom i zamračenom, gradu koji pliva u moru, pomalo tonući, u gradu u kojem se miješa cijeli Svijet, slavnom i nepoznatom, koji se neprestano otkriva, velikom i malom s veličanstvenim zdanjima i korovom zaraslim ruševinama.
Prigodom izložbe slika u prostorijama Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu u članku pod nazivom "Istina i ljepota" ("Hrvatsko slovo", prosinac 2001., autorice Nevenke Nekić), između ostalog, je napisano:
"…Iz njegove biografije osobne i slikarske vidljivo je da pripada skupini "tragača" te da svojim mijenama istražuje razne mogućnosti slikarstva na području tehnike (radeći u jednoj fazi i poentilističko slikarstvo), boje, svjetlosti i kompozicije. Ovo je komplementarno s njegovim osobnim interesima koji su ga odveli na razne studije – od medicine, fizike i matematike do prava. Ta žeđ za spoznajama i putovanjima po raznim zemljama svijeta, urodila je i s mijenama u slikarskoj transformaciji tijekom umjetnikova rada. Stoga likovna kritika razlikuje nekoliko faza u tom likovnom "razvoju": njegovo slikarstvo započelo je opijenošću starim Trogirom, njegovim kamenom i drevnim prostorima, toplim bojama njegove utrobe uskih uličica. Nastavilo se to istraživanje pronicanjem u svjetlost i sjenu, pa potom divizionističkim razlaganjem površine na točkice jednog specifičnog poentilizma, u kojem je dominirala modra boja, da bi se umjetnik vratio starom Trogiru s novim osjetilnim vizijama svjetla. Za izložene slike slikar sam kaže da bi pripadale nekom novom pogledu u slikarstvu koji bi se mogao nazvati materijalizacija svjetlosti.
Činjenica da slikar Ostojić pomno priprema svoje crteže i konstruira kompozicije za svoja ulja, da koristi svijet matematike kao struke, ipak ne može objasniti krajnji efekt i specifičan svijet metafizike ovog slikara u kojem svjetlost igra glavnu ulogu. Gotovo ravna linija aplikativna je uz ovaj protok svjetlosti, kao i mediteranske oštre sjene što padaju s kamene arhitekture. Konačni efekt ostaje i nadalje određena mistika i metafizika nenastanjenog prostora. Velike su to makete grada s njegovim ulicama i vedutama sudbinski vezane uz autora. Odaje li to slikarstvo, izraženo gotovo mehaničkim prijenosom mjera i svojevrsnim stilemom strogosti, modulacijom odnosa svjetla i tame, prostorom u kojem jedino živi samo svjetlost koja odzvanja kroz uredne arhitektonske ili njima nalik prizore, odaje li ono potrebu savladavanja kaosa, tvorbe svojega svijeta novosastavljene materije u vremenu koje nalikuje beskraju? I kako uopće uvesti vrijeme u plohu?
Kompozicija je u ovom slikarstvu pomno, gotovo mehanički projicirana u linearnoj ili nekoj drugoj kubnoj sferi, s namjerom da kirikovski, vaništovski doda ono neiskazivo, metafizičko, tajanstveno i zagonetno. Tom cilju kao da služe svi slikarski elementi.
Kao da slika donosi neki čudesni unutarnji ekran koji u nas projicira pitanja, slutnje prikrivenih incidenata iza tame zidova, titraja života iza horizontalnih ploča mora. Slikara fascinira planimetrijska projekcija svijeta arhitekture s dominacijom plohe, a slutnje života, jer ovdje nema ljudskih figura, prepuštene su svijetlim prozorima ili obećanju da ona postoji u obećanoj intimi zatamnjene sobe.
Unoseći boje u taj svijet, koja gradira u valerima tople ili hladne game, cjelovite unutar jedne slike, slikar joj daje u tonskom akordu svijetloga ili tamnoga, glavno mjesto u prizoru, u toj točki usredotočuje se ono bitno, tu je fokus, nekaotično sažimanje do kojeg nas vodi oštrom rukom, linijom vidljivom koja završava u toj četvrtoj dimenziji.
Tako dolazimo do slike koja misli prema nama, porivno i izrecivo pretvara se u neizrecivu nutrinu umjetnikove biti, tu se sažima njegova istina i ljepota.

U radu Jerolima Ostojića postoji nekoliko faza. Za prvu fazu je rečeno: "Njegovo slikarstvo izronilo je iz prvih nostalgičnih motiva Trogira, starih interijera i kaleta...to je mirni svijet polutamnih konoba u kojima se ispovijedaju i najintimnije poruke i želje...svijet kada se uživalo u mjesečini, sjetnim sutonima i noćnim osekama, kad je tkanje misli i emocija u pogledu vanjskih manifestacija bilo gotovo prigušeno, ali u dubini svake individue vrlo snažno." U prvoj fazi, osim nekoliko radova na kartonu i lesonitu, slike su rađene uljanim bojama ili temperama na platnu, a pretežiti dio radova nastao je između 1972. i 1976. godine. Treba napomenuti da su svim slikama prethodile skice, odnosno crteži na papiru a u nekim drugim fazama i grafike. Dio toga je sačuvan pa može činiti i zasebnu cjelinu (petnaestak grafika i veći broj skica i crteža). Drugu fazu autori najčešće nazivaju fazom "Sunce". Inspiriran Suncem Dalmacije i Sardinije, a naročito "izgorenošću" tla na Sardiniji, počinje jednu fazu i poseban način rada, koji će ga na ovaj ili onaj način pratiti uvijek. Sunce omogućava sve, održva postojeće, ali ono i uništava. Tu se ne radi o nekom paganstvu ili fatalizmu. To su jednostavno činjenice, određeni kut gledanja stvarnosti. Suncu se donekle može suprotstaviti sjena, ali tijekom vremena ono će ipak sve nadvladati da bi se i samo ugasilo nakon kratkog življenja kao nôva (crveni div) i eksplozije. Na slikama Sunce se uglavnom pojavljuje kao "Niotkud svjetlo". Boje, specijalnim načinom utisnute u žuto obojeno platno prevladavaju gamom: oker-terakota. Ova ulja na platnu pretežito su nastala od 1976. do 1980. godine i dobrim dijelom se nalaze u SAD-u. Treća faza razlikuje se od ostalih, ali samo tehnički. To je na prvi pogled poentilizam, međutim točke ovdje nisu samo radi simultanog kontrasta već su one i bit i element. Njihovo slaganje i prestrukturiranje prirodna su posljedica samog njihovog postojanja. To je u biti pogled na stvarnost ali na poseban način. Tu slikar koristi svoja znanja iz matematike, fizike, kemije, kozmologije, astronomije, kvantne mehanike, informatike i dr., doduše sve to pomalo skriveno. Ovdje su točke i bit i element. Dovoljno je nabrojiti neke pojmove, pojave, pa odmah postaje jasno da se radi o svijetu (doduše još nedovoljno istraženom) u kojem živimo: elementarne čestice, strune i super-strune, kristali, svemirski sustavi (uključujući i naš Sunčev), zvijezde, galaktike i njihova jata, neutronske zvijezde, tajanstveni pulsari, crne jame, svemirska prašina, tamna materija, materija-antimaterija, radiogalaktike, kvarkovi, valovi materije, tahioni, Božja čestica, teorije skupova, teorije grupa, Hilbertova matematika, matematika Lobačevskog, opća i specijalna fizika, n-dimenzijski prostor, polimerizacija, supravodljivost, kloniranje, robotizacija, kompjutori, čipovi, bitovi…To su područja neiscrpna za svaki rad pa tako i slikarski i onda s tim treba svakako i računati. Podloge slika su ili plave ili tamnosmeđe (hladno-toplo) čime se donekle simbolizira makrosvijet odnosno mikrosvijet. Boje su na podlogu (plavo ili tamnosmeđe obojeno platno) nanesene drugim krajem (prepilanog) kista. Točke (raznih boja) slažu se prema principima određenog slikarskog kontrasta, toplo-hladno, svjetlo-tama, simultani kontrast… Slike su nastale uglavnom između 1980. do 1985. godine i u odnosu na većinu slika iz drugih faza većih su dimenzija. Za sada je najplodnija četvrta faza. Ivan Bošković u predgovoru kataloga izložbe iz 1986. navodi: "Dobar poznavatelj slikarstva Ostojića lako i brzo će uočiti, da stoji pred djelima… razdoblja slikareva stvaralaštva u kojem se zaokružuju dosadašnja iskustva i traganja (kako u likovnom tako i u idejnom pogledu…" i dalje: "U ciklusu "Žega i hlad" (četvrta faza) susrećemo se s karakterističnim motivima prve faze ( "...nostalgičnim slikama starog Trogira, prožetom patinom prohujalih vremena, toplinom i intimnošću ..." ), kao i dominantnom ulogom svjetlosti, što je jedna od bitnih karakteristika druge faze, te onim posebnim kutom gledanja iz trećeg razdoblja, u kojem se likovnim motivima pristupa analitički, uranjajući u njihovu bit, a ne zadržavajući se na privlačnosti ili osobitosti njihova izvanjskog izgleda. Međutim taj znani nam slikarev svijet poprima nove obrise, ponekad sablasne, gotovo zastrašujuće. Suočavamo se, naime, sa slikama tajanstvenog i zagonetnog svijeta u kojem nema čovjeka. Sve je tu što nas na njega podsjeća: njegov grad, njegov dom, toliki tragovi njegova života i rada. Ali njega-čovjeka-nema! Kamo je iščeznuo? Možda se odgovor krije u onim svudnazočnim raspuklinama, tim simbolima prolaznosti! Prolaznosti vremena, života i čovjeka… Ostojić nam se predstavlja kao umjetnik, koji svojim motivima ne pristupa isključivo kao zahvalnim likovnim temama, nego kroz njih iznosi svoja razmišljanja i spoznaje o životu čovjeka. Pogrešno bi stoga bilo u ovim radovima gledati samo "lijepe slike", koje su kompozicijski skladne, koloristički ugodne, ritmički ujednačene, a ne vidjeti i njihovu idejnu osnovu. Jer one nisu rezultat samo slikareva doživljaja, nego i filozofske spoznaje…Ciklus istodobno potvrđuje, da slikarstvo za njega nije samo pomodni hir, ugodna razbibriga u slobodnom vremenu, nego trajna potreba, da kistom ovjekovječi svoju sliku svijeta, svijeta koji je tako lijep, skladan i slikovit, ali bez čovjeka hladan, nezamisliv i nestvaran…".
Slike iz ove faze prikazane su na mnogim izložbama i ima ih najviše, pogotovo onih iz "A" dijela (žega). Inače "žega" i "hlad" lako se prepoznaju po bojama, pogotovo one iz dijela "B" (hlad) s plavom gamom. Najviše slika ove faze nastalo je između 1985. i 1991. godine. U novije vrijeme slikar radi na slikama koje pripadaju fazama pod radnim naslovima: "Materijalizacija svjetlosti (energije)", "Rematerijaliziranje svjetlosti" i "Od 3D prema 11D", kojima možda ujedinjuje sve faze. Svjetlost (elektromagnetski val, energija u kretanju -što je i uvjet da bude viđena) prikazuje se materijalizirana na platnu kao boja, jasan ili manje jasan predmet. U prostore "Rastavljanja i sastavljanja materije" stavljaju se slike iz "Ostavljenih i napuštenih prostora" a onda tu dovode one iz "Materijaliziranje svjetlosti" na razini nedovršenih odnosno nedefiniranih predmeta-oblika, koji su još djelomično energija, a što je zapravo i jedna vrsta sastavljanja, s time da to ne dominira slikom već je njezin ravnopravni dio. Tako se u stvari dobiva još jedna dimenzija-vremenska. To je onda 4-dimenzijska slika ali i korak prema višedimenzijskoj slici (4D-11D). Za to treba naći "pametne" simbole i imati pravi izbor boja ili slikati isti prizor (najmanje) dvaput, monokromatski i koloristički. Uostalom čovjek treba ponekad prkositi i nemogućem i stvarati svoj svijet (po njegovoj misaonoj mjeri), ali pri tome uvijek znati da je i Svemir također njegov svijet da je i on dio praska na početku i sadašnjeg širenja univerzuma (u beskonačnost ili ne?), njegovih crnih rupa, pulsara, tamne materije, gravitacijskih polja (gravitacija ujedinjuje sve prirodne sile), raznih zračenja, prostorvremena i njegova iskrivljavanja, vremenskih krišaka, valova vjerojatnosti, načela neodređenosti, specijalne i opće teorije relativnosti i klasične fizike (kao utjelovljenje onoga što znamo o stvarnosti), barijere brzine svjetlosti, Higgsova polja i oceana, teorije struna i superstruna, etera i svjetlovodnog etera, simetrije vremenskog iskustva uz entropiju, putovanja kroz vrijeme zamršenim putanjama (da li i u prošlost?), putovanja kroz prostor (crvotočinama) i pristupa mnogostrukim svjetovima (opnosvijet), utjecaja budućih događaja na sadašnje (a na prošle?), sjećanja na prošlost i budućnost, elektromagnetske strijele vremena, EPR-paradoksa, Božje čestice… itd.
Ostojić sada prikazuje stvarnost, ali onu koja nije vidljiva na prvi pogled, možda ni na drugi. Radi se o općoj stvarnosti, koja je opisana općom matematikom, dakle općom fizikom. Tu su i neki detalji kao predstavnici posebne (specijalne) stvarnosti kao npr. pojedinosti prilagođene našim (trodimenzijskim) osjetilima koje pripadaju Euklidovom i Newtonovom području malih brzina, dakle predmeti i njima pripadajuće ideje (ili same ideje) iz svakodnevnog (zemaljskog) života. Ima i simbola koji upućuju na onu opću stvarnost i to preko trokuta i hiperbola Lobačevskog i Hilberta i simbola u n-dimenzijaciji ali i religioznosti. Tome služe i izabrane boje, različite boje znače i različita polja energije, tako i materije.
Čovjeka, kao važnog (da li?) dijela te opće stvarnosti, oduvijek zanima kolika je ta važnost i kakva je zapravo njegova uloga u svemu tome njemu dana. Ima li on kakva utjecaja na sve?. On ne zna (još) hoće li se svemir širiti vječno ili će opet dolaziti do "big-benova" i je li organski život samo epizoda i segment duhovnosti koji će se nastavljati ovdje ili bilo gdje u okvirima vječne duhovnosti. Dijelovi tih razmišljanja nalaze se i na slikama. Najnoviji radova (sve ulja na platnu) dosad su neke prikazani javnosti samo na skupnim izložbama u Budimpešti i međunarodnoj likovnoj koloniji u Hajdúböszörményu-Debrecen te nekoliko slika u Zagrebu u prostorijama Hrvatske paneuropske unije, više kao uvod u faze "Materijaliziranje energije" i "Od 3D prema 11D". Paralelno s uljima na platnu, ali i prije njih, Ostojić stalno radi skice, crteže ali i grafike koji onda često služe i kao ideja ili izravna skica za ulja ili scenografiju. Od tih radova najznačajnija je grafička mapa pod nazivom "Ostavljeni i napušteni prostori" a koja je prikazana na više samostalnih i skupnih izložbi. Dio tih grafika pripada i bibliofilskoj grafičkoj mapi T. Politea "Tempestas" koja je izložena u vlaku "Tempestas" 5. kolovoza 1996. Povodom izložbe grafika u Gavelli u Zagrebu E. Cvetkova, između ostalog, kaže: "Grafička mapa trogirskog slikara i grafičara… nastala je kao direktna reakcija umjetnika na protekli rat. Umjesto bilo kakve deskripcije ratnih strahota, strogi i samozatajni Ostojić izabire drugi put: prikazuje tjeskobu što se doživljava u pustim i praznim prostorima koje su zbog rata napustili ljudi… Nenastanjene konobe, veže, stubišta, hodnici, podrumi, prostori u kojima je nekad bujao život – zjape praznim? Nigdje živa bića, samo tragovi čovjekove negdašnje prisutnosti. Iz suženih izvora prodire svjetlo koje naglašava tvarnost i strukturu stijena te voluminoznost prostora. Svjetlo ujedno dramatizira tamu, sučeljava se s mrakom. Sve postoji, postoji kao nekad, osim što je zavladala zastrašujuća tišina i praznina. Tako uobličeni interijeri postali su tumači psihoze bijega od nasrtaja. Komponiranjem elemenata iz podneblja iz kojeg potječe, autor je stvorio vizualni rječnik drame trenutka. U stvarnome ima pomaka od istinitog, ponekad u prenaglašenim veličinama, ponekad u neobičnom isječku interijera, u čudnim odnosima između dijelova. Stvoren je dojam reda i sklada kakav može samo čovjek stvoriti, ali je to napušteno, potpuno u tišini, izvor nelagode i tjeskobe… No vizija gradova bez ljudi na sreću nije trajno opsjela umjetnika. U podneblju jarke obojenosti i ljudi burnog temperamenta, uvijek je nesreća smatrana trenutkom što ga nadživljuje radost, često i burleskno veselje. U nekim listovima mape zrače skromni tragovi (ili već razvijene plohe) intenzivnih boja. Suprotstavljeni tami-svjetlu monokromna prostora, ovi su tragovi isuviše topli i pokretački da bi ostali samo na simbolici čovjekova stradanja. Iz tih "sokova" proklijava novi život, pa zbog toga ovo nije mapa beznađa. Dojmljivost ovih listova stvorena je umijećem starih grafičkih tehnika. Također je asimilirano značenje tonskih odnosa rembrandtovskog ishodišta, ali im je Ostojić udahnuo autonomnost. Zbog toga se ova mapa može smatrati uspješnim doprinosom umjetničkom opusu nastalom pod dojmom rata."

ZNAČAJNE IZLOŽBE:
Trogir (1974., 1976., 1977., 1979., 1982., 1985., 2010.),

Split (1979., 1980., 1986., 1989., 1996., 1998., 1999.),

Zagreb (1975., 1996., 2001/2.),

Chicago (2000.),

Dubrovnik (1980., 1996.),

Osijek (1996.),

Rijeka (1985.),

Novi Vinodolski (1983., 1984.),

Travnik (1985.),

Veliki Borištof-Gradišće-Austrija (2000.),

Budimpešta (2004., 2005. 2010.),

Hajdúböszörmény-Debrecen (2011., 2012.).