Ahmed Piragić

Svojim posljednjim ciklusom Ahmed Piragić nakon brojnih divergentnih rukopisnih, stilskih i tematskih izričaja uživa u prštećem, gotovo neobuzdanu koloritu.
Čini se da je potraga kreativnih i duhovnih impulsa još uvijek živa i strastvena, a nemir naglašeniji no ikada prije. No, ne možemo da se barem ne prisjetimo njegovih ranijih ciklusa, od onih koje D. Kečkemet opisuje kao naturalističke stilizacije s naglašenom grafičnošću, potom vidovićevske zagasite i teške, ali tople atmosfere na vedutama i u interijerima potkrovlja i katedrala. Tu su i nježni portreti barokne dramatičnosti ili pak patosa koji izranjaju iz tamnih, toplih pozadina. Sedamdesetih godina 20. stoljeća okušao se u kolažiranju koristeći preslikače i ozalit tehniku. Krajem osamdesetih ga je ponio postmoderni ekspresionizam kada je posegnuo za velikim platnima i dao ruci slobodu, ali ipak ostavši vjeran figuraciji i jasnim mozaičnim plohama. Ova “kontrolirano-ekspresivna” faza bi se donekle mogla povezati s posljednjim ciklusom, ali prije nego mu krenemo spomenut ćemo onaj koji mu prethodi, a po kojem je vjerojatno najprepoznatljiviji. U tom ciklusu vraća se manjem formatu i minucioznom grafičarskom crtežu. Oblik kamena osnovni je element u gradbenom i simboličkom smislu s kojim tvori ili rastvara u mozaičnu mrežu ovisno o točki percepcije, motive raspetog Krista, pejzaža, koze, čovjeka, bika... Po mentalnom i emotivnom kodu, te s osjećajem za estetsko-likovnu ravnotežu boja sićušne plohe stvarajući hipnotičke učinke kaleidoskopa.
Gledajući retrospektivno njegov opus uočava se cikličko nadmetanje linije i plohe, prigušene game i kolorita.
Prije nekoliko godina Piragić je ponovno posegnuo za velikim platnima da bi dao oduška pomalo ekstatičkoj potrebi izražavanja bojom i gesti koja se očituje u širokim potezima koji imaju karakter linija, jasnih i drhturavih, koje se katkada pretvaraju u mrlje. Motivi su interijeri, police, spavaće sobe i dnevni boravci. U ovom ciklusu slika čitamo odmak od intelektualnog ili promišljenog prema doživljajima i porivima vlastitog unutrašnjeg bića. Te slike su manifestacija intimnih, čeznutljivih pogleda i umjetničke slobode. U zanosu slikanja, stvaralačkoj maniji, tih tiravih šarenih scenografija ulazi pomalo u maniru s dozom dekorativnosti. Boju koristi na način fovista, neobuzdano i divlje, opijen samim činom stvaranja. Crtež postaje neprecizan, predmetni svijet koji prikazuje rastočen je bojom i svjetlom. Svaki detalj je jednako važan, sjedalica, fotelja, kauč, zid, zavjesa, stol, posuda s kišobranima, role šarenog papira, police s knjigama i figurama, slike na zidovima, čempresi, borovi, brdo, nebo i oblaci... Kontraste postiže odnosima intenzivnih toplih i hladnih boja. Gledajući ih čini se kao da je našao zadovoljstvo u pomirbi svojih dviju strasti, boje i linije. No, ne zadugo, morao je krenuti dalje. U posljednjim radovima zadržava žarku šarenu gamu, ali zasićen linijom zamjenjuje ju kolorističkim plohama kojima gradi volumene i kontraste. Iz nemira uranja u jedan mirniji kontemplativni svijet pejzaža koji se u pristupu i likovnom tretmanu mogu vezati za sliku manjeg formata naziva “Vodene boje” iz 2012.
Teško je predvidjeti daljnje Piragićevo slikarstvo, ali jedno je sigurno da je ono u njegovu slučaju samo sebi dovoljno, a svrha mu je samo slikanje.

Mirela Duvnjak (predgovor kataloga izložbe u Muzeju grada Kaštela (dvorac Vitturi), 2015.)